Flashfalcon su francuski peterac iz Lyona u sastavu Riff Rafson i Rick Thunder (gitare), Nick Valiant (bas), Gus Van Snake (bubnjevi) i Paco Billy (vokal). Počeli su s radom 2006., debi album "Voracious Appetite Venomous" objavljuju 2010. za Deadlight Entertainment i unatoč, naizgled opasnog imagea, ne vole s ničime pretjerivati. Sviraju, kako sami kažu powerful-rock, no u principu riječ je o ne pretjerano žestokom stoneru s elementima garažnog punka i hard-rocka pod utjecajima Turbonegro, AC/DC, Judas Priest, Hellacopters, Ramones, Iggy Popa, Voivod, Nashville Pussy... Na ovome 35 minuta dugačkom split izdanju zastupljeni su sa 4 jednostavne pjesme koje frcaju eksplozivnošću, slatkastim pop-punk melodijama i isto takvim primamljivim glasićem frontmena Paco Billyja. Pjesme im nisu osobito kreativne, ali lupaju u glavu sa 3-4 akorda koje besomučno ponavljaju u različitim inverzijama i tempovima, pa tako uvodni punk brzanac "Ruin with the mavericks" već u narednoj, daleko tromijoj "Low life" postaje klasični stoner s razvučeeeenim vokalom. Po običaju na ovakvim split radovima, Flashfalcon su obradili pjesmu benda s kojim se zajednički udružuju, pa se ovdje nalazi simpatičan stoner "Sir Danny Jack" niženavedenih Los Disident Sucio Motel, a kao četvrta je ponovno njihova autorska "Numb" u najsporijem tempu. Imaju svojih čari, no vokal im je presladunjav, isto kao i prateći glasići koji su neka kombinacija Beach Boys i, smješno za reći, teen-boy bendova. Ne pašu se u relativno žestoki stoner. Pomalo pederasto...

Los Disidentes Sucio Motel su peterac iz Strasbourga osnovan 2005. godine, te četvorica članova poput Ramonesa nose isto umjetničko prezime - Maverick (Billy - bubnjevi, Bobby - vokal, bas, Francky - vokal, gitara, Johnny - gitara). Jedina 'crna ovca' je klavijaturist i pjevač Sonny koji nosi prezime McCormick. Njihova glazba je zero kompleksnija od Flashfalcona, vokali su daleko više mačo-muškiji i čvršći, a po stilu su znatno uvjerljiviji pozivajući se na Kyuss, Monster Magnet, QOTSA, Led Zeppelin, Black Sabbath, Fu Manchu, Motorhead... Energičniji su i britkiji, a ove 4 pjesme to i najbolje dokazuju, mada je "Eternal lonesome boy" obrada Flashfalcona. Nisam čuo original, no ovo zvuči skoro ko' hc/punk. "The ones" šiba hard/heavy riffovima, zanimljivim međuigrama i odmah u startu asocira na najbolji, tj. najžešći stoner Kyuss i QOTSA, no "Lucha libre" je još žešća, skoro do granica punkačine Ramonesa i ovom prilikom je vrlo teško odrediti tu crtu koja razdvaja stoner i punk. A što je još interesantno, posljednja "Persia" je 'najsporija', no spram Flashfalcon je znatno brža. To su samo neke sitnice koje razdvajaju ova dva benda, no nije naodmet ne spomenuti da oba zvuče prilično blisko. Kada se u kompletu sluša svih 8 pjesama ne može se, izuzev po vokalu, zaključiti da su to dva različita sastava. Stiče se dojam kao da je prvi dio 'albuma' sporiji, a drugi energičniji. A osim toga, sav materijal je sniman u istom studiju, te su ga producirali i masterirali isti ljudi.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/07/2012