Prvi solo album lidera nekadašnje pančevačke alter-rock/metal skupine Jewy Sabatay došao je nakon dva opširnija instrumentalna d.i.y. EP-ija "Rain" i "Wood", pa se pretpostavljalo kako će i dugosvirajući rad imati sličan scenarij. U međuvremenu, od raspada benda nakon tragične smrti basista Vladimira Dimitrijevića, Velibor je početkom 2011. oformio novu grupu Brigand koja po svemu sudeći samo čeka na svoj diskografski prvijenac.

No, "Čovek peva posle rata" je pjevani rad na kome je Velibor zašao u akustični opus odsviravši sam sve instrumente (akustična gitara, bas i bubnjevi) uz tek malu pripomoć troje gostiju - Anita Ilinčić (vokal), Ilija Kojović (bas) i Stevan Radojičić (gitara) koji su sudjelovali u po jednoj pjesmi ("Lovac na povratke" i "Horizontala"). Ima tu i tamo malo električne gitare i distorzije, no ona je gotovo neprimjetna i služi u svrhu obogaćivanja laid-back efekata.

Enivej, album ima 11 pjesama koje se gibaju od odličnog ambijentalnog uvodnika "Vedrfolnir" s blagim primjesama post-industrial/noise/dark-wave/neo-folk efekata, iznenađujućeg Can-ovskog kraut-rocka "Autsajder trči u prašini" sve do jedine 'električne' "Horizontala" u klasičnom blueserskom stoner-doom stilu. Ostatak materijala su akustične inačice americane, bluesa, grungea, te alternativnog i post-rocka u kojima osnovnu legato svirku nadogradnjama čine kraće minijature oblikovane kroz interludije, melodije i solo izlete. Bubnjarske i udaraljkaške ritmike nema mnogo, osim što je kompletan set korišten u dvije snažnije pjesme "Autsajder trči u prašini" i "Horizontala"; na preostalom opusu korišten je tambourin i nekoliko kombinacija nalik na nešto blisko kongama (meni se čini kao lupkanje po kosturu akustične gitare).



Epicentar albuma smješten je na atmosferičnost i melodične vokalne dionice s namjerom da se urade konkretne 'unplugged' pjesme u čemu je autor posve uspio. On je naime nastavio s onim čudnovatim, neobičnim, zagonetnim i mračnim stihovima kakve je uobičavao raditi s bivšim odličnim bendom. Izažava se metaforički i alternativno, te premda su stihovi naizgled 'laki' za shvatiti, on onu osnovnu poantu vješto izbjegava zadržavajući je duboko u privatnoj intimi. Dokaz toga je primjerice stih 'ima dana kad mogu bez sebe' ("Horizontala") u kome je sazidan čvrsti hedonizam prepuštanja porocima i oportunističkom toku s mračnim, poprilično nihilističkim svjetonazorom. Svi njegovi stihovi su proizašli iz iskustva, a prepričavati ih, uistinu nije jednostavno. Višesmjerni su i višesmisleni; skaču s percepcije na percepciju, te premda ih nema mnogo, slušatelja dovode u kompleksna psihološka stanja gdje ih je moguće razmatrati na mnogo načina. Individualnih, dakako.

Daleko od toga da je album uz svu sofisticiranost hermetički zatvoren; upravo suprotno. Otvara horizonte za istraživanje i ne pati od nikakvih predvidljivih šablona kakve rade frontmeni i lideri velikih bendova na svojim solo ostvarenjima. Kompaktan je i veoma slušljiv, te nema nikakve sumnje da će s vremenom sjesti svima koji simpatiziraju onaj alternativni segment rocka od vremena grungea, sve do americane i revaloriziranog hypea stoner-doom izraza. Velibor je učinio veliku solo stvar koja nije striktno namjenjena za jednokratnu upotrebu, o njoj će se itekako govoriti u budućnosti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/07/2012