Tko pati od glazbene ili kulturne dosade, može se slobodno upustiti u prvo ostvarenje ovog dvojca iz Pariza. Riječ je o krajnje eksperimentalnom petodijelnom uratku, na kome su još sudjelovali kao gostujući naratori Edward Ka-Spel (Pink Dots), Jarboe (Swans), i Lewis Saunders. Album obučen u anarhističko ruho ne samo svojim nazivom, već i načinom pristupa cijeloj stvari. Ne, ovo nema nikakve veze s punkom. U drone/dark ambient stilu ovaj pariški duo prostire svoje bizarne konstrukcije u jedan digitalno-analogni zvučni kosmos, ispunjen harmonijumom, cimbalom i raznim uređajima za stvaranje svekolikih čudnih efekata. Da bi se u potpunosti mogao sagledati, ovaj album zahtjeva puno strpljenja i predanosti. I, naravno, udaljiti se daleko od onoga što spada pod mainstream i "obično", a riječ "normalno" ovdje svakako nema mjesta.

Čini se da su ovi Parižani odlučili ići do samih granica svoje izdržljivosti, ali i one od slušatelja. Što je ponajviše uočljivo u prvoj i centralnoj skladbi And Empires Should Burn, sa svojih dvadeset i tri minute trajanja, najdužoj cijelog albuma. Ulogu naratora koji potpuno hladno i nepristrano vodi kroz cijeli komad preuzima Edward Ka-Spel iz Pink Dotsa. Određena nihilistička nota se proteže uzduž i poprijeko cijelog albuma. Prethodno spomenuta uvodna skladba nudi slikovitu predodžbu civilizacije u kojoj živimo. Točnije, njen konačni i tragični raspad. Zvučni minimalizam, tako karakterističan za ovaj uradak, simbolizira njenu apokaliptičnu dezintegraciju. Ništavilo koje u sebi istovremeno nosi i novi, još skriveni početak, čije ukazanje se manifestira u posljednjoj i najharmoničnijoj Apocryphatic Ally: potpuno izvan uobičajenog ili već na neki način urađenog. Mračno ali ne i depresivno prostrano žuborenje harmonijuma i neuhvatljiva zvučna igra cimbale je most između naše prošlosti i sadašnjosti, koja se slijeva u jedan jedini trenutak, već pogubno zakašnjele spoznaje. Album Empires Should Burn je u svojoj cjelini jedan nježni enfant terrible koji ujedno zastrašuje i golica radoznalost. Instrumental Sweet Dreams Asshole, gdje se preko meditativnih zvučnih podloga prelamaju udaljeni i dramatični krikovi, će kod slušatelja sigurno istovremeno izazvati i uznemirenje i osjećaj sigurnosti. Što je, tako rekući, alfa i omega ovog albuma; kontrast između teško pristupačnog zvučnog minimalizma i na drugoj strani izobilja informacija koje u sebi nosi. Kao što spram tromih i tmurnih zvučnih intonacija u skladbi The Star Implodes ravnotežu unose nježni glas Jarboe iz Swansa i sladunjavi udarci cimbale. Osjećaj za vrijeme i prostor se polagano gubi i ustupa mjesto nematerijalnoj dimenziji koju je ovaj pariški duo posebice osmislio za ovaj album. Pitanje je hoćete li se usuditi kročiti u nju ili pak ne.

z. marković // 28/09/2012