Nakon Medike, Tvornice, krova garaže na Tuškancu, Attacka, Spunka, Melina i KSET-a ovaj put smo se smjestili u Crni mačak. Iako u ovom formatu neobičan prostor za koncerte, taj prostor u ranijim inkarnacijama pamti odlične gigove.

Imali smo na tim našim rođendanskim proslavama odličnih bendova, brdo uspomena. Kada me nekidan Matej s Radia Student pitao da izdvojim neki događaj u tih naših 25 godina, onako na brzinu izdvojio sam našu prvu pravu proslavu. Jedanaestu. Nikako ne prvu ili desetu. Nego jedanaestu. Baš smo tak odlučili. Dogovorili smo datum usred zime, jer nikad nismo zapamtili "the datum" kad je sve počelo. Dogovorili smo Mediku, i to dva floora, odmah raskošno. Devet bendova, od toga tri "strana" - ŠKM BANDA iz Slovenije, KLEIMOR iz Bosne i Hercegovine i REBEL STAR iz Srbije/Mađarske. Ostatak na "računu" je bio HITCHCOCK, BRUJAČI, ŽEN, INTERZONE, SKAUT i FELON, pobjednik glasanja 'demo/d.i.y. izvođač 2011' po čitateljima terapije! Mix mladosti i iskustva. Tog dana napadalo je preko pola metra snijega i naravno ovi bendovi izvana nisu uspjeli doći. No, mi smo naložili pećicu i imali najbolju feštu ikad. Do sinoć!

I ove godine, kao i proteklih, doveli smo odlične bendove, mix iskustva i mladosti i proslava je mogla početi. O Vlatku Klariću, čitali ste već dosta na našim stranicama. Ima svoje pojačalo i gitaru, treba mu još samo stolac i ništa više. A onda iz zvučnika krenu magični zvuci, a u publici su svima upitnici iznad glava. Kako iz jedne obične gitare može dobiti te zvukove? Bubnjanje po gitari, klizanje, škripanje i udaranje po žicama… iz čega proizlaze neobični akordi i melodije. Čini se ko da ste ušli u neki drugi svijet. Mističan i drugačiji, pomalo Lynchovski. Iako postoji instrumentalna muzika kod koje se možeš poistovjetiti sa imenima pjesama, kod Vlatkovih mi to nije uspjelo. U Space cowboyu nisam vidio kauboja sa šeširom i svemirskim odijelom. Niti u ostalim pjesmama nisam našao naslove. No, to nije ni bitno. Bitno je da Vlatko vjeruje. I to stvarno na najjače, a tih pola sata je prošlo ko pola minute. I ovo je bio stvarno veličanstven ulazak u ovu večer. Nakon njega jednog, slijedile su njih dvije, kao druge po redu u ovoj slavljeničkoj večeri, a to su cure iz Linije 109 sa svojim akustičnim setom. Kod najave naš glavni i odgovorni Pedja najavio ih je kao Linija 54 i pol s obzirom da su nam došle samo Sara i Jelena jer su Zara i Lucija bile zauzete drugim obavezama (ispiti ili nekaj drugo, to se ne pita). Kao što znamo Linija 109 je mladi zagrebački ženski bend sa stažem od četiri godine, rokerice u srcu i duši, rasturaju na žičanim instrumentima (gitare, mandolina) kao i na bubnjevima. Sara uz što svira gitaru i mandolinu je i glavni vokal. No kao što pratitelji terapija.net znaju ona je i naša kolegica po fotoaparatu pa njene fotografije s koncerata možete naći uz naše raporte. Večeras je njen posao bio samo da svira i pjeva, naravno uz Jeleninu pomoć a fotkali su drugi. Cure su hrabro zauzele svoje pozicije pred svojom publikom koja se salila s ulice u ovaj podzemni prostor i započele svoj set. Iako ih znam kao rokerice s električnim gitarama i bubnjevima večer nam je donijela jednu nježniju verziju Linije 109. Prvu pjesmu Sara je odsvirala na mandolini koju je kasnije zamijenila gitarom dok je Jelena bila čitavo vrijeme vjerna svojoj akustičnoj gitari. Cure su bile odlične, čitav prostor se utopio u ritmu njihovih melodija, publika je upijala svaku notu, i mladi i stariji, obični puk i kolege glazbenici. Jedini problem je bio što nisu sve žice dobro funkcionirale pa je očigledno bio neki problem sa mikrofonom, jer instrumenti su se dobro čuli ali Sarin vokal se malo utopio u tom zvuku pa smo teško raspoznavali tekst pjesama. Na kraju su nas ostavile da želimo još njihovih glazbenih poslastica pa ću samo parafrazirati njihov hit i napisati ako niste do sada nemojte više čekati ni ČAS jer od ovih cura očekujemo još puno dobre glazbe. A zamislite, još nisu bile niti rođene kada su naši osnivači započeli sa svojim terapijskim radom.

Sinoć smo slavili. Rođendan, glazbu i život. Slavili smo rođendan našeg malog, totalno punk portala rođenog iz strasti entuzijasta koji se nekim čudom održao do danas. Najstariji glazbeni portal u nas. Bilo je zapravo onako kakva je i terapija.net; malo, lijepo, eklektično, autentično, prijateljski, puno sjećanja i emocija, ali i nekog osjećaja da još imamo nešto za reći.

Podijelili smo ovaj izvještaj, nas par staraca, da svatko izabere jedan bend za čiji nastup će napisati izvještaj. Kako ne volim pisati izvještaje koji su puko nabrajanje, moj će biti malo osobniji. Jer zapravo cijela ova terapijska priča doista jest terapija. Svakome od nas na svoj način.

Pričam sinoć s Pedjom, dok smo pripremali zadnje detalje naše feštice, i kažem kako mi se čini da je moj staž na terapija.net 15 godina. Zanimljivo je da je moj prvi tekst na terapija.net bio izvještaj s koncerta Mika Male iz studenog 2010., kada je izdan album "Vremenom". I zato Mika Male.
Jer sinoć sam ponovno osjetila ono zbog čega sam se zaljubila u glazbu Mika Male. Ono što te obuzme, atmosfera koja ti drži pažnju, dok slušaš tekst u glavi ti se vrte filmići, pričice o kojima Orlan priča. O ljubavi, strahovima, sukobima, onome što je skriveno, a opet nas prožima cijelim bićem.
Jer od finih niti smo satkani, kao i glazba Mika Male. Nježna i kontemplativna, a opet silovita, provocirajući nas da dotaknemo neke dijelove iz sjene.

Nakon duže diskografske pauze, očekujemo novi album s kojeg smo čuli pjesme "Koliko već ovo traje", "Dok sam tu", "Nitko ne gubi" i najnoviju, "Naklon". Oni postoje i kad ne rade, stvaraju negdje u pozadini svakodnevice, sviraju iz ljubavi, za sebe i za nas. Sinoć smo ih gledali u nešto manjoj postavi; Orlan na gitari i vokalu, Igor za bubnjevima, uz mladu snagu Leona na basu. Majda, ovaj put bez violine, pridružila im se vokalom na pjesmi "Dok sam tu", taman toliko da nas podsjeti koliko njezin glas prirodno pripada svijetu Mika Male.

Bila sam uplašena te davne 2010. pisati uopće, a kamoli pisati o glazbi. Pedja mi je rekao: "Samo piši, ne opterećuj se, piši što osjećaš jer mi nismo glazbeni kritičari, mi smo fanovi koji pišu o onome što vole."

I tako sam zaronila u strah. Jer terapija...

Kad malo bolje razmislim, terapija.net me naučila puno više od toga kako napisati recenziju ili koncertni izvještaj. Naučila me da ne moram biti savršena da bih nešto pokušala. Da ne moram sve znati prije nego što krenem i da smijem pogriješiti. Da je u redu osjećati strah i svejedno napraviti korak naprijed.

Negdje između tekstova, fotografija, koncerata, druženja i svih tih godina, dopustila sam si biti malo više svoja. I zato će mi terapija.net uvijek biti puno više od portala.
Tada sam napisala:
"Osim atmosfere koju stvara glazba od lagane, nježne i suptilne pa do razigrane, a na trenutke i dramatične posebnu snagu nose tekstovi koji nekad namjerno ne sjedaju u ritam i melodiju da bi istaknuli priču u njima. Ako se i ne možete identificirati s pripovjedačem vrlo lako biste se mogli zamisliti u toj priči."

I to je to, ne treba analiza kompleksnosti aranžmana, samo emocija.

Mika Male su sinoć iznijeli čistu emociju, svirali su srcem, publika među kojima je bilo puno mladih lica sjela je na pod prepuštajući se, uranjajući u glazbu i snažnim pljeskom i povicima dala im do znanja da osjete. Osjete sve odaslano.
Osim spomenutih novih pjesama koje će tek ugledati svjetlo dana, čuli smo i "Uspavanku" i "Eskim" s albuma "Vremenom", "Suton" s "Gdje se sastaju luđaci" i na kraju na bisu "Sepiju" s istog albuma jer ih nismo mogli samo tako pustiti.

Dok sam ih slušala sinoć, pomislila sam kako je zapravo lijepo da se neke stvari ne mijenjaju. Ili se možda mijenjaju taman toliko da ostanu svoje. Mika Male i dalje stvaraju onu istu čaroliju zbog koje sam prije petnaest godina poželjela o njima pisati. A terapija.net je i dalje mjesto na kojem netko kaže: "Samo piši." I ponekad je to sasvim dovoljno. Kao točka na i ove slavljeničke večeri, zadnji su na pozornicu izašli Fargo - mlada zagrebačka petorka (ovom prilikom četvorka) koja me, priznajem, potpuno zatekla. Nisam dotad čuo za njih, a ako sam dobro skužio Pedju, riječ je o srednjoškolcima (skoro pa studentima - op. Pedja); dobro je, ima nade! Nisu sve mlade generacije otišle na kvasinu; ima klinaca koji još uvijek osjećaju i žive pravu, iskrenu glazbu. Zvukovno plove u sferama nekakvog indie plus/minus zvuka. U njihovim sam aranžmanima čuo odjeke The Jesus and Mary Chaina i Stone Rosesa, divnu kakofoniju Wild Man Fischera, onu prepoznatljivu tiho-glasno dinamiku Pixiesa, pa čak i rane Beach Boyse. Muški vokal Adriana Babića Hercega i ženski Julije Katane sjajno se nadopunjuju i isprepliću. S druge strane, basistica Hana Čanak i bubnjar David Koletić drže čvrst, fino prošaran ritmički zvučni zid. Na to se savršeno lijepi Adrianova gitara - bez puno distorzije, s predivnim čistim tonom i sanjivim melodijama koje stvaraju čistu shoegaze atmosferu. Iako su se borili s tehnikom i vokali su pri nastupu bili pretihi, u toj borbi s razglasom uspjeli su prenijeti ono najvažnije: čistu emociju i pravu vibru svog zvuka. Julija nam je s pozornice poručila da im se pjesme mogu naći na svim boljim glazbenim servisima, pa vas koji ovo čitate stvarno molim - dajte si truda i poslušajte ih. Zaslužili su. Vrijedi napomenuti i da su u subotu privukli najmasovniju publiku. Vjerojatno su to mahom bili njihovi prijatelji, ali ta količina podrške i energije dala je Fargu ogroman, zasluženi vjetar u leđa.

Na samom početku priznali su da im za ovaj nastup fali saksofonistica Lejla Morankić. Dok sam ih slušao, to mi uopće nije zvučalo kao mana jer su i ovako bili nevjerojatno zanimljivi. No, dok sada slažem ove dojmove na ekran i slušam ih preko Spotify-a hvatam se kako razmišljam koliko bi taj saksofon tek raširio njihovu zvučnu dimenziju uživo. To je zapravo samo motiv više da ih što prije ponovno ulovim(o) uživo! Nikako ne smijemo zaboraviti Jelenu Tondini, DJicu koja je popunila rupe među bendovima te nakon svirke održala plesni set za sve koji su još imali snage stajati na nogama. Jelena je između plesne afrobeat/južnoameričke glazbe ubacila svoje disco viđenje starih prerađenih pjesama iz svih krajeva Hrvatske koje su zapravo i izazvale najviše odobravanja. Osim sad već poznatog hita Funky Keka, zaplesali smo i na zaraznu Grad se beli preko Balatina i još neke koje će se naći na albumu koji uskoro objavljuje za Dallas records, pa evo naše iskrene, tople terapijske preporuke da ugasite ekrane, pustite glazbu i poslušate je. Vjerujte mi, ugodno ćete se iznenaditi. I što na kraju napisati nakon što je velikih 25 godina ostalo iza nas? Iskreno, ne znam ni sam. Ali znam da smo prokleto ponosni na sve što smo stvorili i odradili u četvrt stoljeća postojanja. Ostali smo svoji; mali, tvrdoglavi underground portal. Hoćemo li ikada biti bolji? Potpuno nebitno. Hoćemo li napokon napraviti taj famozni upgrade 2.0 naše web stranice? Vjerojatno nećemo. Ali jedno je sigurno: i dalje ćemo sve raditi bez kalkulacija, iskreno i iz čistog srca.

Hvala svima, a najviše svim bendovima koji su nam uveličali - kako prošle zabave - tako i ovaj veliki 25. rođendan. Bez vas ovo ne bi imalo smisla. A mi idemo dalje…
Jer na kraju, možda je upravo to cijela poanta. Ne analiza, ne ocjene i ne seciranje glazbe na sastavne dijelove. Nego emocija. Ona ista zbog koje smo se zaljubili u glazbu, zbog koje se vraćamo koncertima i zbog koje se, unatoč svemu, još uvijek okupljamo oko jednog malog, tvrdoglavo živog portala. Pišemo, slušamo i dijelimo ono što volimo. A dok je tako, bit će i terapije.

terapija // 01/06/2026