Ubrzano dišemo. Stišćemo se i guramo u prepunjenim javnim prijevozima. Kao za zadnju slamku spasa držimo se za papirnate šalice vrele kave dok bezglavo jurimo na svoja korporacijska mučilišta. Stres je naš stalni pratitelj. Nemir i besanica. Malo je onoga što nam može pomoći. Besmisao izumljenog smisla nam ne dopušta ni trenutka predaha, razmišljanja. Iscrpljujuća žurba je naš "normalni ritam". Tražimo utjehe u sportu, seksu i drogama, ali oaze unutarnjeg mira su sve rjeđe i nestaju. Neki od nas su ih našli u glazbi, onakvoj kakvu, na primjer, stvara ovaj prvotno kao duo Igor Stangliczky-Marko Jevtić, a kasnije brojniji kolektiv okupljen pod kratkim i zagonetnim nazivom StJv. Riječ je o avangardnom eksperimentu koji u sebi sjedinjuje snimke titraja stvarnosti (field recordings), te ih miješaju s koncentratima dronea, ambienta, post-rocka i glitcha. Nerijetko se njihova glazba opisuje kao soundtrack za neki još nesnimljeni film. Ili možda za onaj koji nesvjesno gledamo svaki dan? Teško je više razlučiti što je zbilja, a što imaginacija. Dotok svakojakih informacija je postao pregolem. U svom prvom albumu, StJv nude izdrobljenu i izmiješanu soničnu kašu realnosti i sanjarenja, provučenu kroz mentalni filter uma koji je se očito nekako uspio otrgnuti. Na albumu nazvanom "Post" se nalazi samo pet, ali većinom dugih instrumentalnih kompozicija. Vrijeme ovdje ne igra nikakvu ulogu. Nema nekakvih konvencionalnih struktura. Sve je podređeno našoj sposobnosti u kolikoj mjeri se još uvijek možemo pustiti, i opustiti. Koliko smo još spremni razderati stare ožiljke sjećanja i pustiti da ponovno krvare, hrabro i bez straha od novih posljedica. Jer upravo kroz dužinu i meditativni karakter ovih kompozicija mi možemo sagledati boje naše svijesti. Paradoksalno je upravo što će se vjerojatno većini to učiniti dosadnim i nevrijednim njihovog dragocjenog vremena kojeg, ali baš nikad nema dovoljno. Zvukovi prolaska auta cestom, slijevanje kiše niz oluke ili veseli smijeh djece na igralištu se na žalost ne mogu mjeriti sa zaraznosti najnovijih, uvijek udarnih vijesti. Nježno tapkanje po žicama nema tu "moć" bombastičnih gitarskih riffova. Ono što je psihodelično ili melankolično ne poziva na ludi ples ili zabavu. Ali otvara neka druga vrata: položaj 69 s vlastitom maštom i njeno potenciranje improviziranim zvukovima i spontanim šumovima. Ovih skoro pedesetak minuta ukupnog trajanja donose homogenu slow-motion atmosferičnost i ujednačene skladbe koje se čine više kao dijelovi ili stanice jedne zaokružene cjeline iliti priče, a cilj je ponovno otkrivanje sporosti i utonuća "u sebe". Također se očitava analogija s akterima sličnog žanrovskog opredjeljenja, ali je sama sprovedba i postignuti učinak na visokom nivou. Postupak cijeđenja inspiracije kroz sampladelične šumove i nestandardnu uporabu gitare svjedoči o kvaliteti i potkovanosti ovog kolektiva. A njihov angažman se, pored klupsko-koncertnog, odvija i na modnim revijama ili pjesničkim večerima. Sloboda ekspresije je ovdje shvaćena i prerađena vrlo doslovno. Pitanje ostaje koliko smo mi slobodni da to i poslušamo?

z. marković // 07/12/2012

PS: Download albuma na: stjv.bandcamp.com