Da li se sjećate danskog kvinteta The Shaking Sensations koji je 2011 uz tada novooformljene ŽEN, zasvirao u SC-u. Ne!? Ni ja. Naravno, bili su okarakterizirani kao jedan od sljedbenika velikana post-rock žanra Explosions in The Sky, Mono ili Mogwai. Jednostavno sam ih propustio. Vjerojatno sam te godine već zaprimio svoju godišnju post rock dozu, pa mi se taj koncert nije činio toliko važnim. I sad mi je žao, jer sam nedavno primio drugi album, kojeg upravo i slušam po ko zna kojiput.

Moglo bi se reći da smo sve što se može čuti u ovih 46 minuta već i prije čuli na nekom od post rock albuma ili u nekoj od post rock pjesama. No, s druge strane to samo naznačuje da je potrebno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu pa da te proglase velikim bendom. Jer, The Shaking Sensations nikako ne spadaju u drugu ligu, a kamoli u treću. To što su iz Danske, malo im je odmoglo na početku, pa nisu odmah isplivali kao što su Explosions in The Sky koji su iz Texasa ili Mogwai koji su iz Škotske. Mono su tu jer su egzotika iz Japana. A ovi ostali nek se brinu sami za sebe. No, kod post rock bendova nije bitno iz kojeg dijela zemaljske kugle jesu, jer najčešće ne pjevaju, pa im glazba ne predstavlja nikakvu barijeru. Samo je pitanje trenutka…



Priznajem da me ovaj album nije "pogodio" ko npr. prošlogodišnji Caspiana, jer nema ono nešto, već samo klasični post-rock s izmjenama ritmova, glasnoće i melodije, ali nije ni mnogo dalje od njega, pa ga zasad uzimam kao najvolje što se ove godine dogodilo u post rocku, barem za mene.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 24/05/2013