Diskografski neaktivni više od decenije, vašingtonski Girls Against Boys ipak nisu poput svojih suvremenika Fugazi ili The Jesus Lizard obznanili razlazak, hiatus ili prestanak rada. Imali su izglednih šansi, daleko većih od cijele plejade noise-rock i post-hardcore scene za komercijalni uspjeh, no ništa od svega nisu uspjeli iskoristiti. Niti prelazak u Geffen Records koji im je 1998. objavio vrlo trendly album "Freak*on*ica", a još ponajmanje 12 učešća u različitim filmovima poput "Permanent Midnight", "Psycho" (oba 1998), "200 Cigarettes" (1999), "Series 7: The Contenders" (2001) ili "White Oleander" (2002).

2002. su objavili šesti studijski album "You Can't Fight What You Can't See", mnogo su nastupali širom svijeta (u Zagrebu dva puta), a posljednju turneju su održali 2009. po Rusiji i Poljskoj. Scott McCloud (glavni vokal, gitara) u međuvremenu se preselio kod djevojke u Beč povremeno održavavši nastupe s frakcijom Paramount Styles (s bubnjarom Alexis Fleisigom) objavivši 2 albuma, dok je ostatak benda, s njime ili bez njega radio na nekolicini projekata. Basist i klavijaturist Eli Janney se čak dokazao i kao producent popularnog James Blunta i benda Obits.

Nakon 4 godine sviračke pauze iznenada su se pojavili u proljeće 2013. na austrijskom Donaufestivalu u Kremsu s David Yowom, frontmenom The Jesus Lizard i Qui, pa je bilo za očekivati da će se ova suradnja nastaviti i na ovome povratničkom radu. Ali, ništa od Yowa, nema ga u ovoj kombinaciji. Vokale i dalje mrmlja Scott McCloud, a postava je posve ista, ona koja egzistira još od najranijih demo dana s početka 90-ih godina.

Na ovih 18 minuta materijala sve zvuči jako poznato. Onako kako se od Girls Against Boys i očekuje - standardan post-punk obrazac The Fall/Wire s dva naglašena basa Eli Janneya i Johnny Templea, gitarskim solažama i eksperimentalijama, čvrstim plesnim ritmom i povremenim korištenjem klavijatura. Aranžmani su besprijekorno čisti s obaveznim refrenima i nekim dobro prepoznatljivim dionicama, a jedini odmak jeste aktualna lirika o post-recesivnom očaju, tematici koja je s vremenom postala patetičan klišej. Nekadašnja nadahnuta filozofija benda sa šokantnostima i specifičnim aspektima tumačenja svijeta oko sebe ovaj puta je samo potaknuta jedinim razlogom - onim novčanim zbog kojeg se i bend ponovno okupio.

Snažne indie-rock pjesme "It's a diamond life", "60 is greater than 15" i "Let's get killed" su još uvijek solidni komadi s ponekim očajničkim vapajom ('prošlost je sve u čemu živimo, a budućnost stalno izmiče'), ali daleko od toga da bi imali onu snažnu motivaciju poput legendarnih "Kill the sexplayer", "Super-fire", "In like Flynn" ili "Bulletproof cupid". Mogu se mjestimično osjetiti i natruhe Fugazi koji imaju sve manje i manje utjecaja na razvoj alternativnog rocka današnjice, dok su 'eksperimentalnije' pjesme "Fade out" i završna laganica "Kick" obavijene minimalističkom synth igrom pod primjetnim elementima Suicide.

Sve smo ovo već čuli od Boysa na starim albumima sa svim vrlo sličnim komponentama. I dalje su radni stroj koji je pošteno realizirao samo EP sa 5 pjesama umjesto da i sebe i nas dave s dugosvirajućim radom za kojeg očito nisu imali dovoljno svježine i kreativne inspiracije.

Naslovi: 1.It's a diamond life, 2.Fade out, 3.60 is greater than 15, 4.Let's get killed, 5.Kick

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/11/2013