Jedna od najljepših pjesama posljednjih desetak godina bila mi je Kyoto, s prošlog albuma Phoebe Bridgers. Nije mi cijeli album tako sjeo, isto ko što mi nisu ni svi albumi koje je radila s Oberstom kao Better Oblivion Community Center ili s Julien Baker i Lucy Dacus, kao Boygenious.

Tako da me nije iznenadila singlom Lost Boys, koji će svakako biti u vrhu ovogodišnjih pjesama. Možda nije bolji od Kyoto, ali sigurno je blizu. Predivna melodija koja i pomalo podsjeća na spomenutu, a stihovi...

Lost boys
Never grow up, never go home
Lost boys
Never spend their lunch money, yeah
Lost boys
Never grow up, never get old

...jednostavno obuzmu.



Od ostatka albuma nisam ni očekivao previše, no onda me i cijeli album preuzeo. Na prvi pogled, Lost Weekend djeluje kao logičan nastavak Punishera. Tu su prepoznatljivi akustični instrumenti, gudači, njezin gotovo šapatni vokal i sposobnost da najobičniji detalj iz svakodnevice pretvori u emocionalni udarac. No, ako uđemo dublje u srž, onda dobijemo gubitak, intimnost, krivnju, ljubav uz elektroniku, ambijentalne šumove, distorzije, neočekivane tišine i psihodelične slojeve, koji su tako dobro posloženi da jednostavno ne mogu promašiti.

Šesnaest pjesama u trajanju preko 50 minuta u današnje vrijeme moglo bi se činiti prenaporno i predugačko, no ovdje sve stoji na svojem mjestu, od spomenute Lost Boys koja lebdi u prostoriji, preko shoegazerske Bobby gdje su joj se gitaristički odužili Justin K. Broadrick i Mike Kinsella, kojoj se s druge strane suprotstavlja totalno introbertirana Other Plans, kao minimalistička klavirska balada i daje taman dobar predah prije samog kraja albuma.

Vjerojatno je to i velika snaga ovog albuma, gdje Lost Weekend postaje jedna velika i dugačka cjelina za koju jednostavno ne želite da završi.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 28/09/2026