Pitanje tjedna glasi prijeti li nam porast female-fronted bendova na sceni? Puno je naznaka da je upravo tako. I to je dobra stvar. Vremena kada su ženski članovi zauzimali uglavnom tek dekorativnu ulogu u nekom sastavu su definitivno prošla. Najnoviji dokaz u korist ove tvrdnje je i ova mlada zagrebačka postava koja nam se u svom prvom demo albumu predstavlja kombinacijom rocka i metala, s pop štihom i, naravno, ženskim vokalom.

Svoj su prvi album s deset pjesama i jednom obradom Jefferson Airplanea snimili u studiju, ali uživo u želji da izbjegnu, kako sami kažu, taj sterilni i ispolirani zvuk. Rezultat je, očekivano, tipični rehearsal sound sa svim manama i vrlinama. Prednost ovakvog pristupa je svakako i ta što nam se pruža neposredni uvid u njihove sposobnosti kao muzičara. I koje nisu nimalo loše, a boja glasa vokalistice Kristine u velikoj mjeri podsjeća na onaj od kanadske rockerice Alannah Myles.

Post-Coital Silence, naime, sviraju jednu vrstu vrlo zahtjevnog i filigranog stilskog melanža rock i metal postulata s puno breakova, izmjena u tempima i s mjestimičnim izletima u pop vode. Ali koje na vidjelo iznose i neke falinke kao što je djelomična neusklađenost između instrumentalnog dijela i vokala. To sve ipak puno bolje funkcionira u brojevima sa sporijim pasažama. Budući da su formirani tek koncem 2011., a koncertno aktivni od nedavno, razvidno je da su još uvijek u procesu međusobnog uštimavanja.

Također je očito da članovi ovog sastava dolaze iz različitih muzičkih pozadina, a to se oslikava prvenstveno u njihovom slojevitom songwritingu u kojem se prepliću elementi intenzivnog thrash metala i melodičnog hard rocka. Ni jedna se pjesma ne može svrstati na samo jednu stranu, a oni sami svoju muziku opisuju kao alternativni pop-rock/metal. Taj ipak dosta zamršeni koncept skladanja ima za posljedicu da ovim skladba nedostaje pravog identiteta i puno skladbi je radi raznih prerađenih utjecaja prilično nepristupačno - na melodične vokalne pop arije promptno se nadovezuju ekshibicije metalskih riffova i duplog pedaliranja ili gitarska sola i klasične rock matrice.

Njihov s popom začinjeni rock/metal zvuči na momente ipak svježe i na neki način nov, tome ide u prilog i upečatljivi Kristinin vokal, ali na koncu niti jedna od ovih pjesama ne uspijeva se na duže održati u sjećanju. Ono što nam ova zagrebačka četvorka u svom prvijencu nazvanom "Paraphernalia" u konačnici pokazuje je da imaju puno dobrih i perspektivnih ideja, samo im još šteka u samoj provedbi.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 20/02/2014