home > mjuzik > Restoring Force

kontakt | search |

OF MICE & MEN: Restoring Force (Rise, 2014)

'Konačno smo uspjeli!', ciče miševi i vrište ljudi zajedno skačući do nebesa. Doći na USA no.4, osvojiti no.1 na indie i hard rock listama i no.2 u rock kategoriji iza big bossa Springsteena san je svakog benda. Ali još je veći poduhvat osvojiti hladnu britansku publiku koja njihova prethodna dva albuma nije ni primijetila. Na otoku su odmah u startu dosegli no.2 najprodavanijih izdanja i zabilježili još nekoliko visokih top-10 pozicija u svijetu.

Od posljednjeg albuma "The Flood" (2011, USA no.28) stvari su se bitno izmjenile. Smatralo se da im je to kreativni i komercijalni vrhunac jer je malo tko vjerovao da one kompleksne sheme pune breakova više ikad mogu ponovno revalorizirati na drugačiji, novi i uzbudljiviji način. A sama vijest da u postavu dolazi novi 'clean' vokalist i basist Aaron Pauley iz malo znanog post-hardcore benda Jamie's Elsewhere iz Sacramenta kao zamjena za Shayley Bourgeta (svirao je i bas) djelovala je zanimljivo, ali istovremeno i skeptično. Shayley sa svojim novim projektom DayShell zvuči daleko zanimljivije od samog matičnog benda.
[ Of Mice And Men ]

Of Mice And Men

Dobar dio medijske vatre zapalio je frontmen Austin Carlile prvo izjavivši u interviewu da rade nu-metal album nalik na Linkin Park, Limp Bizkit, Slipknot i Chevelle s mnogo elemenata rocka, a onda mjesec dana kasnije da će ustvari biti kombinacija tehnical deatha, djenta, thrasha i mainstreama poput spoja Meshuggah i Nickelback. Tek koncem 2013. je objelodanjeno da rade s producentom David Benedethom (Breaking Benjamin, Paramore, Papa Roach, Bring Me The Horizon, A Day To Remember...) i onda je uoči Nove godine (23.XII 2013) izbačen prvi singl "You're not alone" na kome se premjerno predstavlja novi vokalist Pauley. Iznenađenju nije bilo kraja - pjesma je spram ranijeg materijala vrlo himničnih refrena, smirena u mid-tempu s energijom Deftones i po prvi puta u karijeri Of Mice & Men su zabilježili plasman jednog svojeg singla na top listama (USA rock no.44, UK rock no.7).



Producent im je udahnuo novi stil: smirio ih je, razbio breakove na najminimalniju moguću razinu, onu svu prijašnju kompleksnost koja je u mnogo slučajeva bila nepotrebno zvrzlana i komplicirana gotovo je izbacio i napravio nevjerojatno radiofoničan album pun hitova gotovo bez ijednog blastbeata bubnjara Valentino Arteaga (ex-Lower Definition). Akcentirano na udarnim riffovima i pamtljivim refrenima dozvolio im je da se razmašu sitnim zavrzlamama u onim dijelovima koji su obično predviđeni za solaže ili intervale između dvije kitice, tako da u kompletu ovih 40-tak minuta ima pregršt udarnih i maksimalno dotjeranih pjesama koje, uzgred rečeno, ostavljaju dobar dojam, ali tek na samo nekoliko dana. Od ranije strukture ostalo je ponešto u uvodnom obaraču "Public service announcement" s kojim su očito rekli doviđenja petljancijama i još ponekim sitnijim fragmentima nekih pjesama u kojima gitaristi Alan Ashby i Phil Manansala u spletu s basovima Pauleya odvale u gruvačine i neki kompleksniji zahvat. U tu vrstu pjesama pridružuju se još dvije hitčine - funkirani metalcore "Feels like forever" u mid-tempu i eventualno "Would you still be there" s groove nabojem, ali i vraški primamljivim melodijama koje sjedaju u uho bez ikakvih problema, te dosta sirovi nu-metal/hardcore "You make me sick" s niskim štimovima, pa djelomice i "Bones exposed" (potencijalni hit-singl), te moćna "Glass heart". Ove dvije posljednje zahvaljujući bombastičnoj produkciji neodoljivo vuku na Bring Me The Horizon.

Iznenađenja, ali, mora se reći i očekivana su laganije i poetičnije pjesme. Na prethodniku su imali tek samo jednu ("My understanding"), a ovdje ih ima čak tri komada. "Another you" je posve lagana u uvodniku, nahranjena elektronikom, glitchem i tek s 3 žešća intervala, dakako u refrenima. "Identity disorder" definitivno promiče formulu kuda bi mišeki i ljudstvo mogli otići - u minimalističkiji i melodično nadograđen metalcore s ambijentima, psihodeličnim dekorom Duran Duranovskog šmeka i jednostavnom kompozitorskom konfiguracijom u kojoj nije izostavljen žestoki himnični refren što sve skupa nalikuje na pop-metalcore s istaknutim funk basovima. Jako zgodno. I naposljetku, završna "Space enough to grow" u rasplinutom psihodeličnom ambijentalnom izdanju i 'clean' vokalom Pauleya po ničemu ne sugerira da je djelo metalcore benda, već u najmanju ruku nekoga iz branže post-rocka ili indie-rocka.

O tekstovima se može diskutirati da su tipično hardcoreaške teme iz kojih su strogom korekcijom izvađene vulgarnosti. Oni se žale na međuljudske odnose modernog doba, ledenu hladnoću pomanjkanja emocija, naglašavaju usporedbe s nekim boljim vremenima i velika većina njih pati od teške memorabilnosti bez nekih značajnijih posezanja u socio-političke prilike. Figurirani su na emotivniju stranu zbog koje ih i najveći dio publike, mahom adolescenata i onih nešto starijih uistinu obožavaju, te se s njima i poistovjećuju. Ne pružaju nikakvu značajniju društvenu opoziciju, uostalom niti veliki nu-metal bendovi nisu nikad zadirali u slične teme, što je dovoljno jak razlog da ih prihvate oni koji svjetsku bol i politički stav Obame ne razumiju niti najmanje. Odnosno, oni Amerikanci koji nikad nisu razmišljali o niti jednoj drugoj državi osim o onoj s kojom su njihovi predsjednici ratovali, a i o njima su znali jako malo. Onoliko koliko im je to sofisticirani medijski aparat dopuštao, a na neku slučajnu snimku iz Afganistana, Libije, Iraka, Irana, Sjeverne Koreje i mnogih afričkih zemalja procurenu na youtube cerekali su se bez ikakvog poimanja što ona predstavlja. Degutantno, a njima zabavno kako su tamo neki stupidoši primitivni plebejci.

Pohvala ovome albumu je to što ima sjajne hit pjesme iz kojih se doduše ništa ne može naučiti, te što su konačno sam žanr metalcorea uvili u komercijalno primamljivo ruho i za onoga nagluhog glazbenog radio urednika kakvih imamo mnogo. Radio-friendly pjesme poput ovih, doduše neke jesu malo žešće, moraju konačno doploviti da razbiju barijeru opozicije mainstreama s kojim se Carlile jako dobro našalio. Of Mice & Men znaju svirati puno žešće i brutalnije, a to je momentalno ostalo u ne tako daleko pospremljenom spomenaru. Našli su idealnu kvaku kako stil približiti prostodušnoj publici. Otprilike kao kad su Van Halen i Def Leppard zagospodarili heavy teritorijem 80-ih da je čak i Goran Bregović maznuo njihove fore. Priča je jako slična. A nakon ovog albuma redati će se tko zna kakvi klovnovi koje sam metalcore uopće ne zanima ni najmanje. Možda ćemo i Đibu dobiti u nekoj soft metalcore-pop pjesmi. To bi bilo zanimljivo, hahaha...

Naslovi: 1.Public service announcement, 2.Feels like forever, 3.Bones exposed, 4.Would you still be there, 5.Glass hearts, 6.Another you, 7.Break free, 8.You make me sick, 9.Identity disorder, 10.You're not alone, 11.Space enough to grow

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/02/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*