Američki Prism Quartet je osim sviračke sekcije i organizacija koja se bavi svačime po malo. Organiziraju razne humanitarne akcije, koncerte, rade i kao kompozitori, te imaju svoje tajnike, ravnatelje, sociologa, direktora, dirigenta. Globalnu sekciju od 4 saksofonista čine Timothy McAllister, Taimur Sullivan, Matthew Levy i Zachary Sheman, te vrlo interesantno, nemaju zajedničko mjesto boravka. Svi su raštrkani širom USA - od Sjeverne Karoline i Kanzasa do Philadelphije i Kolumbije gdje rade na nekim drugačijim pozicijama, uglavnom vezanim uz glazbu.
Prism Quartet
Osnovani su 1984. godine, do sada su objavili 16 albuma (mada se na oficijelnom webu spominje njih 13), te su dobitnici mnogih nagrada i priznanja. Dugo vremena su bili prilično lijeni što se tiče izdavaštva - prvi album "The Prism Quartet" objavljen je 1990., a drugi "Real Standard Time" punih 10 godina kasnije. Treći je došao također s velikim vremenskim odmakom - "Music For Saxophones by William Albright" (2008), te su onda nanizali serijale albuma od po dva izdanja godišnje. Ovaj "The Singing Gobi Desert" izašao je koncem ožujka 2014. i kad se još nije niti praktički udomaćio u cd-playerima, stigao je već i najnoviji "People Emergency Center"...
Ovdje kroz 70-tak minuta Prism Quartet obrađuje kompozicije četvorice američkih kompozitora porijeklom i rodnim listom iz Kine: Bright Shenga, Lei Lianga, Fang Mana i Huang Ruoa. Pomislilo bi se kako ovdje saksofoni šibaju i duvaju improvizacije, no njihova svirka je posve suptilna i odudara od klasičnih standarda sax zvuka. Često insinuiraju gudačke instrumente, efekte, harmonije i štošta toga, te u pratnji imaju ansambl Music From China s nekolicinom tradicionalnih kineskih žičanih i još nekim, meni neznanim instrumentarijem.
Svakog od četvoro autora zastupa po jedna kompozicija nadahnuta folk i tradicijskim naslijeđem iz Kine u kojima su Prism Quartet dali mnogo slobode, tihih intervala i obilato se poslužili tehnikama multifonije, kuckanja po tasterima saksofona, tehnikom disanja i puhanja tako da u principu, kao što je već rečeno, ovdje od klasičnog sax zvuka pronalazimo vrlo malo toga. Čitav materijal više naginje organskoj psihodeliji bez pratnje ritmova udaraljki izmješan s referencama elektro-akustike i žičanih tremola, a kompozicije osim po svojoj duljini od 15 do 21 minutu većinom se fokusiraju na ambijentalnost i ekspresije s neprestanim intervalima dizanja i spuštanja valovitih tenzija poput vjetrova koji raznose pješćane dine. Tu se nađe i mnogo različitih igrica samotnjaštva i udaljenih zvukova, općenitih impresija pustinjskim pejzažima i nekoliko lajt-motiva uobličenih kroz melodične periode koje konfiguriraju fuzijama svega i svačega, no u principu na vrlo miran način koji tek u dinamičnijim fazama doseže nemir i slikovita uzbuđenja. Bilo da je riječ o noćnim, dnevnim, jutarnjim, podnevnim atmosferalijama ili čistim tehničkim potezima (vibrato, žičani staccato), ovdje su isprepletene unakrsne priče s primjesama kineskog folka i neuobičajenih zvrzlano povezanih pentatonika ponekad usporenih do drone sintagma. Odnosno, upravo onako kako se tijek prirodnih procesa i odvija u pustinji.
Naslovi: 1.The singing Gobi desert, 2.Messages of white, 3.Dream of a hundred flowers, 4.The three tenses
ocjena albuma [1-10]: 7
horvi // 25/04/2014