Danas je barem svaki peti izvođač iz oblasti alternativnog metala zvučno i stilski nalik na Faith No More. A slučaj ovog talijanskog peterca iz Milana je jedna od najočitijih drskih imitatorskih krađa bez obzira što se karakteriziraju kao gothic-metal. Imaju tek samo jedan sjajni blijesak - vokal Cristine Scabbie, njenu elegantnu privlačnost i veličanstvenu toplinu.
Oformljeni 1994. pod imenom Step Of Right, pa preimenovani u Ethereal, 1997. potpisuju ugovor sa Century Media, no po treći puta su, ali ne svojom voljom morali mijenjati ime zbog identičnog imena benda iz Grčke u Lacuna Coil što znači otprilike 'prazne duše'. Nakon potpisivanja ugovora probijali su se vrlo brzo: debi album "In A Reverie" (1999) i njegov nasljednik "Unleashed Memories" (2001) dobili su vrlo dobre ocjene u Italiji, organizirane su im dvije kraće europske turneje za pripremu terena gdje publika jednostavno nije mogla odoljeti šarmu Cristine. Po mnogima definitivni kreativni fokus pokazali su na trećem albumu "Comalies" (2002) s kojime su probili led i na američkom tržištu dospjevši na USA no.178, te im je prva američka turneja donijela nevjerojatne stotine tisuća novih fanova, emitiranja na MTV, učešća na soundtrackovima za video igre i nasup na Ozzyfestu 2004. "Comalies" je ujedno postao i najprodavaniji artikl Century Media kojeg unatoč daleko boljim plasmanima svih narednih izdanja benda niti jedan nije uspio nadmašiti: "Karmacode" (2006, UK no.47, USA no.28), "Shallow Life" (2009, UK no.42, USA no.16) i "Dark Adrenaline" (2012, UK no.48, USA no.15). imali su i brojne turneje i nastupe sa System Of A Down, Ozzy Osbourneom, Hatebreed, Metallicom, Tool, Guns'n'Roses, In Flames, Megadeth, Lamb Of God, Nine Inch Nails, Disturbed, Killswitch Engage, Chimaira... Vrijedi spomenuti da su im dva ranija singla s "Karmacode" albuma dosegli i zapažene, skoro pa hit- pozicije - "Our truth" (UK no.40) i obrada Depeche Mode "Enjoy the silence" (UK no.41), te da su im posljednja četiri albuma dosegla sasvim pristojne pozicije u Italiji. Do sada su prodali više od 2 milijuna albuma.



Ovaj njihov sedmi studijski album (imaju još i jedan live "Visual Karma/ Body, Mind and Soul" 2008) fokusiran je na tri singla: uvodnim "Nothing stands in our way", zatim Slipknot-ovskim nu-metalom "Die & rise" i daleko lakšim "I forgive (but I won't forget your name)". Bez obzira na klavijature i elektroniku alfe i omege, basista Marco Coti Zelatija, te relativno primamljivim aranžmanskim konfiguracijama, pa i sasvim umjerenim grčevitim vokalima drugog frontmena Andrea Ferro-a, sve se ove pjesme gube bez osjećaja, svrhe i nekog smislenog cilja unatoč vrlo lijepog Cristininog vokala. Da su stvari totalno porašpane na Faith No More furke iz cirka perioda "The Real Thing" i "Angel Dust" svjedoče brojevi "Zombies", "Hostage to the light", "Victims", a osobito "Infections" u kome se Ferro svim silama pokušava uživiti u ulogu Mike Pattona. Album ima i pregršt balada, između ostalih "Cybersleep" posvećenu njihovom nedavno preminulom bivšem gitaristu Claudio Leu, te ponajbolji komad, završni "One cold day" u trajanju od punih 6 minuta gdje su se kompozitorski pokazali najprisebnijim da umiju napraviti vrlo dobru pjesmu kada ne razmišljaju striktno o mainstreamu.

Stvari su jasne: Cristina nije dovoljna da zataška pretencioznu težnju benda ka audijenciji koja ne razlikuje što bi to trebalo biti alternativno u metalu od onoga što nije isto kao i činjenicu da gitarist Marco 'Maus' Biazzi voli odšetati iz repetativnih riffova u metalcore. Ali da su napravili raznolik album, to stoji bez presedana. Međutim, njihove teme koliko god da se trude biti tjeskobne i pomalo zlokobne, ustvari su površne i prilično iritantne, a ovdje ima u izobliju nekih od najlošijih, pa i najgore sročenih stihova koji praktički ne govore o ničemu drugome do li samo o težnji ispoljavanja egoističnog statusa zvijezda koje ipak nisu toliko drske i prepotentno bahate poput Fred Dursta. A i Cristinino repanje u "Victims" se iz jako lijepog, senzibilnog i veoma dotjeranog vokala pretvara u narcisoidan promašaj imitiranja Debbie Harry. Sjećate li se da su Blondie tamo negdje početkom 80-ih imali jedan od prvih new-wave/rap hitova "Rapture"?

Ovdje ima nekih zgodnih komercijalnih, a i inspirativnih trenutaka, ali daleko više onih teže podnošljivih koji nikako ne odgovaraju reputaciji benda koji velikim koracima osvaja publiku s obje strane Atlantika (UK no.45, USA no.27). Primamljivo, ali samo za 2-3 slušanja.

Naslovi: 1.Nothing stands in our way, 2.Zombies, 3.Hostage to the light, 4.Victims, 5.Die & rise, 6.I forgive (but I won't forget your name), 7.Cybersleep, 8.Infection, 9.I burn in you, 10.In the end I feel alive, 11.One cold day

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 03/06/2014