Rat je odavno završio, armija je raspuštena. Ostao je samo jedan borac Lonnie Jordan ponovno s Jerry Goldsteinom. Ne znači vam ništa? Sjetite se megahitova "Low riders" i "Why can't we be friends" prije skoro 4 desetljeća. A ovo je novi album nakon 20 godina pauze. Dobar. Jako dobar.

"Galaxy", deseti album američke multietničke grupe War nadahnut filmom "Rat zvijezda" bila je jedna od prvih inozemnih ploča koje sam kupio od lokalnog DJ-a i diskofila koji je djelomično rasprodavao svoju bogatu kolekciju s mahom originalnim izdanjima. Sjećam se, bilo je ljeto 1978. i on je rekao da je ovu ploču 'izvrtio' po diskačima i tulumima, te da mu to više nije zanimljivo. Usput sam uzeo duple žive ploče Bowiea, The Doors, zatim studijske Led Zeppelin, Pink Floyd, Tangerine Dream, Steely Dan, Smokie i Chicago za vrlo jeftine pare s kojima bi danas mogli komotno kupiti jedan par cipela i hlača na placu. Sve su to bile moje prve ploče iz inozemstva, a "Galaxy" je imala fini kartonski plastificirani omot, unutarnje lijepo pakiranje sa slikama, a sama ploča je bila debela skoro pola centimetra da su basovi iz zvučnika mojeg maleckog gramafončića prištekanog na radio skakali po plafonu. Dvije godine kasnije ploču je objavio Beograd Disk, no omot je bio fotografiran s nečitkom i mutnom rezolucijom slova, unutarnjeg nije bilo, a zvuk s ploče je bio katastrofalan. Neki tonovi su čak bili nejasni, puni šumova i brumova kao da je master na njen otisak urađen s audio kasete. I nedugo zatim mogla se pronaći na rasprodaji u pola cjene premda je album dosegao milijunski svjetski tiraž.



Tada su War praktički završavali svoj kreativni fokus započet još u 60-im nakon transformiranja grupe The Creators u San Pedru i Nigh Shift iz kalifornijskog Long Beacha (L.A.) kada ih je jednom prilikom na nagovor tadašnjeg basista Petera Rosena vidio i slušao čuveni meštar, manager The Sly And The Family Stone i njihov prvi producent Jerry Goldstein koji je u njima pronašao idealan sastav za nastup na Rag Dollu u Sjevernom Hollywoodu. Redom, svih njih sedmero bilo je različitih porijekla i boje kože: Leroy Lonnie Jordan (klavijature), Howard E. Scott (gitara), Harold Ray Brown (bubnjevi), Charles Miller (saksofon), Morris B.B. Dickinson (bas), Lee Oskar (usna harmonika) i Thomas Papa Dee Allen (udaraljke). Goldstein ih je tada upoznao s Ericom Burdonom koji se doselio iz Britanije raspustivši svoje New Animals i drugovao je sa spomenutim bijelim danskim Lee Oskarom na usnoj harmonici. Priča kaže da se Burdenu jako dopalo što su radili, ali im je smanjio duhačku sekciju kako bi im naglasio funk osobine, te je on novoj postavi 1969. dao ime War.

Rosen, praktički najzaslužniji za ovakav bend umro je od overdosea, pa se kao glavna okosnica istaknuo klavijaturist Leroy Lonnie Jordan koji je mahom smišljao koncept, zajedno s Goldsteinom pisao sve tekstove nadahnute vrsnom lirikom snažnim socio-političkim razmatranjima kritiziravši rasizam, glad, ulične bande, kriminal, ali se pokazao i velikim pobornikom zajedništva, harmonije i suživota s okolinom. Ovakva postava crnih, bijelih i križanih rasa na hrabro odmjeren, poluangažirani način bila je avangardom prvih ska bendova s konca 70-ih djelivši otprilike sličan lirski kontekst i svjetonazor s The Last Poets, a i kasnijih hip-hop naraštaja. Glazbeno su War, dakako bili posve drugačiji i od The Last Poets, a i ska bendova kombinirajući funk, rhythm'n'blues, soul, rock, jazz, latino, reggae, a kasnije i disco ostvarivši cijeli niz zapaženih uspjeha i nekoliko vrlo hvaljenih albuma, a najinteresantnije je da izuzev Burdona nikad nisu imali vodećeg vokalistu - svi su se podjednako smjenjivali na glavnim rolama tako da su samo oni koji su ih gledali uživo mogli razlučiti koja je čija vokalna dionica. S Burdonom su snimili prva dva albuma "Eric Burdon Declares War" (USA no.18) i "The Black-Man's Burdon" (USA no.82, oba 1970), te jedan naknadno objavljen "Love Is All Around" (1975, USA no.140). Burden ih je napustio nakon strahovitog premora i iscrpljenosti prilikom europske turneje 1971., a zanimljivo je da su svoju prvu europsku turneju svirali s Jimi Hendrixom.



Ipak, pravi komercijalni uspjesi su uslijedili nakon Burdonovog odlaska: albumi "All day Music" (1971, USA no.16), "The World Is A Ghetto" (1972, USA no.1), "Deliver The Word" (1973, USA no.1), "Why Can't We Be Friends?" (1975, USA no.8), "Platinum Jazz" (1976, USA no.6), "Galaxy" (1977, USA no.15) i "The Music Band" (1978, USA no.41) dosegli su milijunske tiraže, ali bend je s albuma na album više nego očito počeo padati u klišeje. Prvo su smijenili bas gitaristu B.B. Dickersona, a onda im se desila velika tragedija - pod nerazjašnjenim okolnostima 1980. ubijen je saksofonist Charles Miller nako čega su odlučili promijeniti i ime u The Music Band (nakratko su uzeli jedinu žensku vokalisticu Alice Tweed Smith) i pretvorili se u plitak funk/soft-rock. Tokom 80-ih su pod tim imenom izgubili veliki dio publike, stalno su mijenjali etikete, a kad im je RCA Records nakon poražavajućeg rezultata albuma "Life (Is So Strange)" (1983, USA no.164), kao i činjenice da izuzev singla "Low rider" (1975, USA no.7) nisu ostvarili nikakav uspjeh u Britaniji otkazao ugovor, bend se našao ponovno u onoj situaciji kada su bili posve nepoznata skupina s konca 60-ih godina. Svoje krivo namještene korake okončali su s albumom "Where There's Smoke" 1985. objavljenog za Coco Plum doživjevši totalni fijasko pokazavši se da su posve nespremni za nove trendove kojima su se uspjeli prilagoditi neki njihovi suvremenici poput Kool And The Gang, Afrike Baambaate ili Georgea Clintona. Vratili su ponovno svoje staro ime War, no učinci su bili nevidljivi i stvari su krenule u posve lošem smjeru. 1988. na pozornici im je Papa Dee Allen doživio srčani udar od kojeg je i preminuo, na neko vrijeme su se potpuno povukli sa scene, ali nikad nisu javno obznanili raspad ili prekid rada.

Kako su se redali trendovi i došao hip-hop, mnogi crni izvođači su pronalazili ogromne inspiracije u njihovim teksturama i glazbi, uzimala su se brda njihovih samplova, pa se War s četiri originalna člana (Brown, Jordan, Oskar i Scott) oglasio novim studijskim albumom "Peace Sign" (1994, USA no.200), ali i tu su se ponovno pojavile boljke pretjeranog konformizma kojeg niti na konto zgodnog naslovnog singla nisu uspjeli iskoristiti. Zrnce nade za prosperitet uprličio je Eric Burdon kada im se 21.IV 2008. ponovno priključio prvi puta nakon 37 godina, ali i taj je pokušaj ostao kratkog daha; odsvirali su samo jedan koncert u londonskom Royal Albert Hallu i prekinuli suradnju. Godinu kasnije Burdon je ponovno pokušao raditi s njima, ali očito je da nisu bili zainteresirani krenuvši u novu avanturu bez njega. Svirali su tokom 2011. uglavnom stare hitove bez ikakvih indikacija da će pokušati napraviti neki novi materijal.



I kad se nitko nije nadao, te kada se i megahit "Low rider" već gotovo udaljio iz svih radio shema, evo, oglasili su se novim albumom, prvim nakon punih 20 godina urađenim samo s jednim originalnim članom - Leroy Lonnie Jordanom, dok preostalu postavu čine muzičari od kojih je samo bubnjar Sal Rodriguez sudjelovao na njihovom zadnjem, potpuno neprimjećenom i zaboravljenom "Peace Sign". Prvo što upada u uho jest da ovdje nema onih gromkih vokala, kanona, arija i vokalnih raznolikosti, a druga jest da nema niti onog lirskog borbenog duha, odnosno, zvuče onako kako su funkcionirali u ne baš kreativnoj fazi 80-ih kada ih je malo tko uopće i slušao. A bome, nema više niti frizura mikrofonki. Okey, malo su pojačali brass sekciju saksofonom, flautom i usnom harmonikom, ima i zanimljivog oldschool repanja, nekih zgodnih plesnih pjesama, ali ukupan dojam je na prvu ruku tako-tako.

No, to vas ne treba zavaravati kad se pogledaju činjenice: od onog benda koji je redovito isporučivao barem dva vrsna hit-singla u 70-im, ovdje su posve zaglibili, dakako svjesno u suvremenu produkciju i stilski profil 21. stoljeća koji se priklanja na otprilike vrlo sličan način 'novokomponiranom' Santani već u prvom singlu "That L.A. sunshine" s prizvukom Steely Dan/ Donald Fagen/ Walter Becker reggae/soul/funka koji ima i svoj nastavak u završnoj istoimenoj temi u kojoj im sudjeluju Cheech & Chong. Rock, rhythm'n'blues i tvrdi funk su ostali posve po strani, izuzev pjesama "Inspiration" i djelomice "This funky music" nalik na mlade dane, nema više onih gitarskih dionica Howard E.Scotta (sada je gitarist daleko prozirniji Stuart Ziff), nema niti disco tempova, izražene elektronike, već se sve uglavnom svodi na fini šmek kakvog bi recimo otprilike napravio Timbaland kad su u pitanju pop zvijezde koje koketiraju s r'n'b, hip-hopom i programiranim beatovima. Ne može se osporiti da ovom prilikom nema nekih vrsno odsviranih dionica i različitosti u kolažima pjesama, kao i Jordanovih jazzy izleta na klavijaturama koje uz Davida Urquidija na saksofonu drže osnovicu starog kostura, primjerice odlične improvizacije u 9 i pol minuta dugačkoj "It's our right/ Funky tonk".

Ali laganica "Just like us" s nekim 'bijelim' patetičnim vokalom i country/soul-pop potkom, zatim reggae "Scream stream" i patetična "Mamacita" (s gostovanjem gitariste Joe Walsha iz The Eagles!) mogle su biti bilo kojim dijelom 'popune' albuma Fleetwood Mac, Eurythmics, Bob Marleya, Eric Claptona, a i spomenutih The Eagles iz nekih perioda karijera. Još jedna laganica "Outer space", zatim contemporary r'n'b/hip-hop "Bounce" s vokodiranim efektima, pa akustično-rockerska Everlast-ovska "Everything" više je nego očiti dokaz priklanjanju mainstreamu rađenom taman za Britney Spears, Justina Timberlakea, Rhianne i sličnih u glazbenom pogledu, no ipak u njima postoji i dobro složena stara zabavna konceptualna poanta koja se djelomice nazire u zakukuljenom omotaču da ipak nije tako sve porozno-blijedo kako se može učiniti na prvi pogled. Pridoda li se tome i 'beatlesovska' progressivka "It's my life" u suvremenom brit-pop/pub-rock/hip-hop štimungu, te (ne)očekivani izlet s reperom Malik Yusufom "War, war after war (a soldier's story)" u nanovo isceniranu i dopunjenu obradu proslavljene "War" Edwin Starra iz 1969. (najpoznatija je po coveru Bruce Springsteena), ovaj povratnički album nekad slavnih, uglavnom crnčuga s ogromnim mikrofonkama, a sada kompletno izmješanog crno-bijelog benda, nikako ne može ostaviti ravnodušnim.

Album je zabavan onoliko koliko to Jordan danas može priskrbiti od one stare energije koja je ostala u sjajnim 70-im i vrlo ružnim uspomenama 80-ih kada su trebali dati najbolje od sebe. Ovakva predugačka stanka kada su svi zaboravili na njih, a mladi naraštaji ih znaju tek samo po "Low riders" i "Why can't we be friends?" u principu niti ne znajući čije su te pjesme ne dopušta široki razmjer transportiranja bez obzira na neke vrsne karakteristike s kojima je Jordan zadržao prilično dobre i staloženo složene komercijalne relacije koje mogu uhvatiti 'za rukav'. Međutim, pitam se koliko je uopće ostalo od svega toga starog šarma u sjećanju onih koji su ih nekad slušali, a o novim radio urednicima ne vrijedi niti raspravljati jer oni, hipotetski gledano, bez nekog hit-singla ranga USA ili UK top-20 neće niti pomirisati album benda koji je nekad bio nadomak James Brownu, Sly And The Family Stone i Parliament/ Funkadelicu.

Naslovi CD1: 1.That L.A. sunshine, 2.Mamacita, 3.It's our right/ Funky tonk, 4.Just like us, 5.Inspiration, 6.Scream stream, 7.This funky music, 8.Outer space, 9.War, war after war (a soldier's story), 10.Bounce, 11.Everything, 12.It's my life, 13.That L.A. sunshine (feat. Cheech & Chong)

CD2: 1.All day music, 2.Slippin' into darkness, 3.The world is a ghetto, 4.The cisco kid, 5.Gypsy man, 6.Me and baby brother, 7.Southern part of Texas, 8.Why can't we be friends?, 9.Low rider, 10.Summer

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/06/2014