Samo nepuna dva mjeseca nakon realizacije albuma "Someday World" koji je relativno solidno prošao na top-listama, ovaj dvojac je odlučio produljiti suradnju s daleko skromnijom pratećom ekipom u kojoj su Fred Gibson (synth, bubnjevi), Leo Abrahams (gitara, bas) i Marianna Champion (prateći vokal). Eno i Hyde su i dalje na svojim synthovima, gitarama, programima i klavijaturama, a kako ih je dobro 'oprala' britanska kritika na račun nezgrapno loše i neuvjerljive lirike, ovdje su se daleko više fokusirali na glazbeni izraz.

Ima ovdje ponovno lirskog koještarenja o nekim starim Enovim THC-LSD halucinacijama koje mu ne izlaze iz glave već 4 desetljeća, te su redovito od albuma na album neobični složenci asocijacija kada se odluči za 'poetski' kontekst, no daleko bi mu bilo bolje da kao u slučaju s onim legendarnim kolaboracijskim albumom iz 1981. "My Life In The Bush Of Ghosts" s David Byrneom (Talking Heads) koristi samo samplirane vokale i minijaturne tekstiće, ali samo baš ako je potrebno. Sjetite se, njih dvojica su na svojim putovanjima po Bliskom istoku otkrili Ofra Hazu koja je otpjevala onu čuvenu rolu u "Regiment". Kao filozof života i arta Eno je strahovito loš, na razini, izrazimo li se doslovno drugačije, Maxa Cavalere s mnogo albuma Soulfly i Cavalera Conspiracy. Iako su im tematske preokupacije posve oprečne, razlikuju se kao nebo od zemlje ili pakao od raja, obojica su izašli van ovog sistema i baljezgaju gluposti koje su tu samo zbog toga jer zacrtani kontekst vokaliziranja nalaže da se o nečemu mora pjevati. Eno i, nevjerojatno, Hyde koji je znao s Underworld imati pikantnih 'podjeba' zbore o nečemu što uopće nije teško shvatiti, ali nikako ne uspjevaju niti na ovome albumu uvjeriti u neku prividnu nadrealnu romantiku života. Ako se sjećate često posprdnih bedastoća i šašavih fora nekih new-romatics bendova poput A Flock Of Seagulls i Classics Nouveaux koji su znali u ranijoj fazi imati i odličnih lirskih futurističkih momenata, ova cijela papazjana koja se trudi biti metafora današnjem suvremenom životu sagledana je iz one pozicije Cavalere, a bome i benda Megadeth. Aspekta udobne fotelje iz koje se ne mora ići na ulicu boriti se za ničija prava, pa niti vlastita jer je kruh odavno pečen i naručen za čitav život zbog rada s U2. Tek samo malo nešto špekulirati o današnjem shvaćanju svjetonazora i to je kao dovoljno. Onako, čisto rečeno, upravo kako jedan profesor glazbenog odgoja s pristojnom mirovinom danas gleda na sva ta zbivanja u svijetu. Ne tiču ga se i baš ga boli briga što miljarde ljudi umiru od gladi, ali on će napraviti album o životu na 'visokoj nozi' i eliti kojoj će pokazati srednji prst, ali na način da to ona niti ne shvati. Bryan Ferry je to često radio, ali s emocijama, opravdanim razlozima i valjanim poetskim pedigreom, no Eno neshvatljivo duboko baulja između doslovne infantilnosti samouvjerenih metalaca i kritičkih intelektualaca koji se redovito sprdaju na račun me(n)talno nesposobne armade. Kao, ja znam puno bolje i originalnije. Ma brus... Stari Eno, bolje bi ti bilo da ne pišeš tekstove koji ne govore praktički o ničemu važnome što su često puta primjetljive fore nekih jako bliskih svaštara 'I feel so extraordinary' glupastih emocija - Depeche Mode, Pet Shop Boys i New Order, pa i nekih jako blesavih fora Pink Floyd, a u daleko rijeđim slučajevima njihovih originalno dobrih učenika - Radiohead.

S druge strane, glazba na ovome albumu je zaista 'extraordinary' iskustvo. Čak i puno bolja nego li na prethodniku "Someday World", pa je najbolje uopće isključiti taj lirski moment i jednostvano ga zanemariti jer je on tu samo kao nužno semantičko zlo. David Byrne je to davno shvatio kada je Eno radio produkciju onog čuvenog Talking Heads albuma "Remain In Light" (1980) prokomentiravši ga 'čovjek za nevjerojatne zvučne poduhvate, ali kad ga čujete kako u nekim intervalima studijskog procesa pjeva svoje tekstove u koje je potpuno uvjeren, to je živi smijeh. Nikad ga ne bih mogao degradirati zbog toga. On je takav, svoj čudak'.

E, ovdje se nalazi uistinu sjajna kolekcija od samo 6 kompozicija za koje bi bilo najbolje da su instrumetalne. Hyde ih je popratio svojim disonantno razvučenim patetičnim vokalima, djeluju kao nešto strahovito pametno, no kad se bolje razmisli, nema se tu o čemu misliti i razbijati glavu. Uvodna "Return" s legato gitarom u prvom planu koja minimalistički insinuira upravo ono vrijeme new-wavea za koje je sam Eno rekao da je to bila glazba instrumentalista sa skromnim mogućnostima koji su se sakrivali iza sofisticiranih sadržaja. Naoko, u toj gitari se kao nalazi neko avangardno drndanje nalik na post-rock s The Edgeovskim konotacijama, ali jok. Ni govora, no pjesma kao takva ima svoju draž na neko određno vrijeme za dobar štos zahvaljujući dinamici i pratećim nijemim vokalnim arijama, a ima je, bome čak i pretjeranih 9 minuta.



Najbolji glazbeni trenutak dolazi u moćnom electro-funk instrumentalu "DBF" gdje se ritam sekcija uklopila s vraški dobro odsviranom gitarom Abrahamsa i klavijaturama u fantastičan revival Talking Heads albuma "Remain In Light" pojačanog s efektima i vibratima. I sva sreća da je instrumental pomalo asocirajući na onaj malo znani treći solo album "Bestial Cluster" pokojnog Mick Karna, osobito na snažnu naslovnu stvar u kojoj je kompletnu podlogu odsvirala ex-Japan sekcija bez Sylviana uz pratnju David Thorna i Glena Veleza. No, već u "Time to waste it" netko od ovog dvojca, čini mi se Eno, preko paradoksno postavljenih vokalnih vibrato efekata sriče razvučenu polumelodičnu liriku o nekim možebitnim religijskim kompromisima ('malo vjerujem, a malo ne'), ali nije nužno jer tko ustvari zna na što je pjesnik uopće pucao. Glazbeno, samo po sebi doziva "My Life In The Bush Of Ghosts" i nastavlja se u bespotrebni afro-beat/folk "Lilac", (ajme 'jorgovan') s tekstom kakvog su nekad za, recimo Darka Domjana, Duška Lokina i Pro Arte pisali naši lakoglazbeni skladatelji! Mišo Kovač je zazirao od ovakve, hahaha, 'festivalske patetike' poput "Ulice jorgovana" ili "Kad zamirišu bagremi bijeli". Uf, i k tome, pjesma traje čak 9 i pol minuta... Ajojoj. To niti zdušni fanovi Miše i smrtno ozbiljnih Coldplay ne bi mogli progutati.

Trenutak pravog eksperimentalnog suočavanja s vještinama pristiže u plesnom instrumentalu "Moulded life" (čitaj: ponovno Mick Karn-ov "Bestial Cluster" + "My Life In The Bush Of Ghosts") s dodatkom 'nijemih' ženskih vokala. Na svu sreću, nema stupidnih stihova i pjesma traje nepunih 5 minuta. Jako dobro. I onda za konac, zadnja "Cells & bells" je opet jedno od generalnih Enovih slabosti da jako lijepu ambijentalnu glazbu samo zbog Hydea unakazi tako lošim i nedorečenim stihovima koji su vjerojatno obojici padali na pamet nakon ganje, a to nikako nije pravilan izbor, barem za ovog drugog koji je sasvim očito pao pod utjecaj starog lisicca koji se uvijek izvlačio na samodopadnost glazbenog sadržaja. Ovaj puta u vrsnoj post-electro/ambient/post-rock/post IDM varijanti.

Brian Eno je i dalje ikona kojoj se svi dive i radi zaista lijepu, ovaj puta, po drugi puta plesnu glazbu pomalo se vraćajući na neke stare fore koje nije dovoljno iskoristio u karijeri, ali je čovjek bez talenta za napisati konkretne stihove, ako ništa drugo, barem na razini optimistično raspoloženog black metalca. To mu nikako ne ide.

Mjuza mu je zaista odlična i trebao se samo posvetiti instrumentalima, ali ono što se trabunja u ovim nekim pjevanim pjesmama je infantilna romantika koja nema veze sa stvarnim svijetom i unazađuje ga do kamenog doba i pećinskog slikarstva.

Naslovi: 1.Return, 2.DBF, 3.Time to waste it, 4.Lilac, 5.Moulded life, 6.Cells & bells

horvi // 18/07/2014