Sisački gitarist koji je jedno vrijeme proveo i u Crvenoj jabuci na svom prvom solo albumu iznenađujuće se prošetao teritorijem u kome bi ga malo tko očekivao nakon lakoglazbenih pop nota. Ovdje dolazi do izražaja njegova gitaristička strast ka bluesu i jazzu popraćena sasvim solidno programiranom ritam mašinom i efektima, te saksofonskim duelima za koje je zaslužan Aleksandar Tomić. Njegovi ritmovi su idealno smješteni da ne stvaraju ništa više osim klasične pratnje, a nije naodmet spomenuti da bi mnoge mogli zavarati kako ih je odsvirao živi bubnjar. Naprotiv, ništa im ne fali i ne smeta ako u ponekom momentu daju sterilan osjećaj sintetike ili nedostaje poneke bubnjarske solaže.
No, zato je uglavnom sve ostalo živa instrumentalna svirka puna analognih bas gitara (skoro poput fretlessa), bogatih aranžmana s neprestanim filovima saksofona koji se osim solo izletima ponekad uključuje i kao melodični faktor. Same dionice Kurfirsta su oplemenjene mnogim stilskim karakteristikama gdje se osim kombinacija staccato/legato bluesa i jazza nailazi na fusion, funk, ponešto rocka, pa i natruhe onih letargičnijih elemenata Al Di Meole i John McLaughlina. Dakako, prva bi asocijacija na ovako nešto bio Leb i Sol, međutim, suprotno. Ovdje je riječ o finoj prevazi moody stila, uglavnom plesnih i lepršavih ritmova, te klasičnog jazz-blues/fusiona otpočevši od konca 60-ih, pa sve do cirka dubokih 80-ih kada je takav mainstream bio obavezni dio širokog medijskog repertoara uključujući i neke vrlo dobre albume Stinga, Steely Dan, Steve Wondera, sve do recimo našeg Igora Geržine u sasvim drugačijoj varijanti, ali s otprilike vrlo sličnim ugođajem.

Kroz 11 instrumentalnih brojeva (od gotovo 50 minuta) u kojima odsustvo vokala ne čini niti najmanji minus, Kurfirst i Tomić suvereno vladaju poligonom, kako sam naziv albuma kaže 'bez teških osjećaja', tj. bez ikakvih emotivnih napetosti. S lakoćom klize od teme do teme, bilo da su jačih, umjerenih ili sasvim sporih tempova redajući od prve laganije "Fusion romance", preko plesnih "Backbite" s okusom funka, potom diskoidnih "Galaxy highway" i "Good F. Feel" (ima malo i šmeka nekih vrsnih hitova Spandau Ballet), a onda skreću u revijalnom tonu kroz "Mistral bossa" koja je komotno jedna od 'onih' bezbrojnih pjesama kakve su se često vrtjele u popodnevnim intermezzima drugog programa Radio Zagreba tokom 70-ih i 80-ih, a nikad im niste znali nazive osim Jobimove "Girls from Ipanema" i kad se se te pjesme naslušali po tko zna koliko puta i kad ste konačno saznali čija je to pjesma, sasvim slučajno ste naletjeli na tu ploču i kupili je samo zbog te pjesme. E, to je tako nešto. I jako lijepo sa suptilnim izmjenama melodija gitare i saksofona koji su pojačani dodatnim duhačkim egzibicijama kao da su rađene za big bend ili barem orkestar Radio Zagreba.

Posebno su interesantne Kurfirstove improvizacije koje se zavuku pod kožu od prve da se gotovo mogu fučkati ili pjevušiti. Još jedna stvar: ne koristi nikakve distorzije, samo čisti zvuk električne gitare i pravu svirku lišenu bilo kakvih efekata, a aranžmani su posve jednostavni, pjesme relativno kratke. Ma sve u pop šlihu s obiljem jako dobrog raspoloženja od kojeg ama baš nikome, posebno neupućenom ne može pasti na pamet da je ovaj vrsni glazbenik obolio od teške bolesti.

Drugi dio albuma je još više jazzerski s laganicama "Mr. Moon" i "Mr. Sun" o ljepoti ovog svijeta koji nas okružuje, a kroz njih Kurfirst očito traži svoje elegantne romantične momente pune staccato bravura koje uz pratnju klavirske melodije i majstorija na saksofonu nevjerojatno šminkerski uobličava u vlastiti 'tour de force' albuma s kompleksnim aranžmanom. Pokušajte zamisliti Humphrey Bogarta u filmu "Casablanca" da je radnja smještena negdje u doba između rata u Koreji i Vjetnamu. Više jazza i bluesa, a tek malo soft-rocka, Humphrey svoj smoking i leptir mašnu mijenja s uskim tamnim odijelom, zulufima, duljom 'beatles' frizurom i nečime što je preteća Bryan Ferry-ijevog imagea. Jedna od rijetkih pjesma na kojima je potpuno u prvom planu Tomić na saksofonu je skoro 7 minuta dugačka "NHF" (naravno i njegov klavir, lagani swing ritam, te sekcija duhačke pratne koja se čini da ima još barem mini big band), a onda do kraja ovog zaista oduševljavajućeg rada dočekaju tri mala, ali slatka iznenađenja.

Relativno plesnija "Smooth touch" s laid-back atmosferom klavijatura koje lebde u zraku uvelike podsjete na onu gitarističku suptilnost Al Di Meole, ponešto i na Pat Metheneya prikazujući svijet koji nam se svaki dan pruža na dlanu, ali mnogi mu ne daju šansu. Čak niti onu da dozvolimo nekome da nas gane i pokrene na neku malu, sitnu akciju dobrote ili barem lijepe riječi. Ovaj svijet je postao gluho mjesto za romantiku i sentimentalnost, a Kurfirst je to jako fino predočio u ovome komadu pričajući svoju staccato senzibilnost kakav je ustvari nepopravljiv romantik. Ako se išta od bluesa ovdje može naći u poznatom okruženju, onda je to pretposljednja "Spring wings", najjednostavnija kompozicija za kakvu se obično kaže da je Clapton 'izmisli' u tren oka. Ali, čekaj, Kurfirst ne ponavlja ama baš nikakve riffove, ne baljezga s gomilama repeticija i ne zataškava se onime što je Claptonovo poznato maslo: emotivnim stihovima od kojih svi padaju na stražnjicu i zaboravljaju da iza toga treba stajati snažna glazba, mada je ova moody laganica. Shvatite me kako hoćete, no u ovoj kompoziciji Clapton bi mu mogao biti tek samo ritam gitarist koliko ovaj Siščan priča s tom gitarom. Bajke su pisane i izgovorene riječi, a ovo su zvuci koji govore više od riječi. Zvučne slike! I posljednja "Again and remain" može spasti u onaj kontekst nezaboravnih blues-rock solaža poput "Still got the blues" Gary Moorea u kome je Kurfirst malo nadodao i poneku distroziju, a Tomić se pozabavio klavijaturama s malo starinskog hammond ugođaja i sintetičkim orkestracijama, ali nebitno je kako slikar 'mješa boje' kad je najvažnija slika. Ova je od svih kompozicija najbliža hard-rock/metal laganicama pokazujući da Kurfirst ima još mnogo itekakvog neizraženog potencijala za svašta.

Dvojac se sjajno snašao u ovome obimnom zadatku instrumentala. Nimalo nisu dosadni, iz trenutka u trenutak obasipavaju uistinu prekrasnim sekvencama, šaraju s žanrovima što je ponekad pretjerani nesrazmjer za mainstream publiku, ali ništa zato. Svaka od ovih kompozicija je odlično zamišljena, postavljena, dorađena, odsvirana i na koncu, jako dobro snimljena kao da je s njima bio čitav orkestar. A ugođaj kojeg album pruža je fantastično iskustvo gdje riječi nisu potrebne i ne mogu vas povrijediti. Ova glazba vas samo može oraspoložiti i to joj je jedini zadatak.

Naslovi: 1.Fusion romance, 2.Backbite, 3.Galaxy highway, 4.Good F. Feel, 5.Mistral bossa, 6.Mr. Moon, 7.Mr. Sun, 8.NHF, 9.Smooth touch, 10.Spring wings, 11.Again and remain

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 31/07/2014