home > mjuzik > Diskografija (4.dio)

kontakt | search |

PINK FLOYD: Diskografija (4.dio) (2014)

Posljednje poglavlje u radu nakon odlaska Roger Watersa bilo je samo u jednom autorskom znaku, barem prema potpisima pripadajući Davidu Gilmouru, osobi koja je posljednja došla u bend na poziv Syda Barretta koncem 1967. kao zamijena za njegove neurotične ispade na koncertima i nastavak dvojakog gitarskog rada poslije odlaska Bob Klosea sredinom 1965. Gilmouru nije bilo teško preuzeti kormilo ovakvog ogromnog dinosaurus benda koji je već tada imao oko 200 milijuna prodanih albuma, a "The Dark Side Of The Moon" je iz godine u godinu povećavao nedostižne cifre...

PINK FLOYD - A Momentary Lapse Of Reason (EMI/ Columbia, 1987)
[ Pink Floyd - 1987 - A Momentary Lapse of Reason ]

Pink Floyd - 1987 - A Momentary Lapse of Reason

Koliko je prethodni "The Final Cut" bio Watersov, toliko je ovaj rad praktički Gilmourov solo album samo potpisan imenom benda. Stvaran je gotovo dvije pune godine u vrlo kritičnoj situaciji kada su odnosi između njih dvojice bili nesnošljivi. Po medijima su padale teške riječi i međusobne psovke, a Gilmour je k tome imao i fijasko solo karijere: neki koncerti na promotivnoj turneji drugog solo albuma "About Face" (1984) zbog slabog interesa publike morali su biti otkazani. Puno je radio, između ostalog surađivao je na produkciji debija The Dream Academy i pojavio se na Live Aidu 1985. svirajući gitaru u pratećem sastavu Bryan Ferryija.

S jedinim originalnim članom Nick Masonom dugo vremena su na Gilmourovom luksuznom brodu Astoria na Temzi stvarali demo materijale, a onda pozvali starog ortaka Rick Wrighta da im u nekim kompozicijama odsvira klavijature unajmivši ga za 11.000 funti tjedno. Veliki dio pjesama rađen je u studijima u Londonu i Los Angelesu s plaćenim glazbenicima i tekstopiscima, između ostalih bili su tu Phil Manzanera (Roxy Music, Explorers), Andy Jackson, Eric Stewart, Roger McGough i Anthony Moore koji je supotpisnik tri glavne pjesme koje će kasnije s promijenjivim uspjehom biti stavljene na singlove.



Album je nakon dugog niza godina, još tamo od ranih 70-ih bio samo kolekcija pjesama bez koncepta kojeg Gilmour više nije mogao svariti. Prvi singl, umjereni blues "Learning to fly" (USA no.70) s vrsno poštelanom ritam mašinom u kombinaciji metronomski pravilnog Masonovog plesnog ritma bila je pjesma o Gilmourovom novom hobiju - letu paraglajderom kada je pohađao tečaj letenja. Simfonijski neatraktivna i ambiciozno pretanko urađena "Dogs of war", kasnije objavljena kao live singl zajedno s poluelektronskom "One slip" u stilu tada već komercijalno isforsiranih Simple Minds (album "Once Upon A Time", 1985) i Stingovskim jazzy/soft-rockom "Terminal frost" (UK no.50) je o fizičkim i političkim marionetama, te plaćenicima koji su bili na vlasti upravo u vrijeme preporoda britanske ekonomije Margaret Thatcher, pa su prvotno originalni sample smijeha koji se pojavljivao na početku pjesme pretvorili u opasni, prijeteći lavež psa. Pjesme "Dogs of war" i "Terminal frost" je donekle uspio spasiti Scott Page s nekoliko solidnih intervencija na saksofonu. Spomenuta "Terminal frost" je bila jedna starija Gilmouriva demo snimka s ne osobitim tekstom pa je naposlijetku urađena kao jedan od tri instrumentala uz uvodnu ambijentalnu "Signs of life" koja tek na trenutke doziva neke momente albuma "Wish You Were Here" i kratku elektronsku "Round and around". Pretenciozna "Yet another movie" s vrlo upitnim Gilmourovim lirskim preobražajem u zakašnjelog new-romanticsa bilo je samo podilaženje odavno prohujalom trendu kojeg praktički nije niti primijetio, a završna pjesma "Sorrow" prvotno je imala samo tekst na kojeg su u studiju u L.A. izradili zvučnu konfiguraciju korištenjem elektronske tehnologije koju su još u 70-im patentirali David Bowie na čuvenoj berlinskoj trilogiji, te Roxy Music i kompanija new-romanticsa (Japan, primjerice) i nekih jako sličnih synth-pop bendova poput Ultravox i Visage. Laganica "On the turning away" (objavljena kao singl, UK no.55) trebala je ispoljiti Gilmoura kao snažnog baladičnog poetu, međutim, posve se sapleo igrajući na kartu empatije i patetike pokušavajući izraziti neku sofistikaciju i mističnost nalik na neke kultne Watersove pjesme.

Ploča je unatoč činjenici da gotovo i nije imala niti jedan solidan komad, ali je zato imala brojne kreativne nedostatke, odličan video i nagrađeni omot dosegla ogroman uspjeh plasiravši se s obje strane Atlantika na no.3 iza Michael Jacksonovog "Bad" i albuma Whitesnake ("Whitesnake"). Računa se da je do 2001. prodana u više od 4 milijuna primjeraka nadebelo nadmašivši prethodni Watersov "The Final Cut". Velika promotivna turneja sa svim pripadajućim scenskim efektima uključujući lutke letećih svinja i ogromnog balona u obliku falusa bila je posebno interesantna jer Gilmour nije želio bas gitaristu na pozornici s obzirom da Watersa više nije mogao smisliti. Unajmljeni Guy Pratt je koncerte svirao sakriven iza bine! Neki stručnjaci smatraju da je Gilmour ovim potezom bio preteča sampliranih bendova i izvođača koji u 21. stoljeću sve rade manje-više s matrica: čuješ bas, a ne vidiš da ga netko svira. Samo arogancija može stvoriti ovakav odnos u bendu.

Kritika je bila prilično rezervirana, pa čak i razočarana ovim albumom davši mu čak i ispodprosječne ocjene smatrajući ga najslabijim radom isključivo zbog pomanjkanja koncepta, a Waters ga je degradirao izjavivši da je Gilmourov talent za pisanje lirike i pjesama 'treća liga'.

PINK FLOYD - Delicate Sound Of Thunder, live (EMI/ CBS Columbia/ Melodiya, 1988)

Paradoksno je da su ovakvi desetkovani i raspolovljeni Pink Floyd svoj zvanično prvi živi album objavili 33 godine nakon osnutka i to u trenutku kada su potpuno izgubili bilo kakav kredibilitet velikog i značajnog rock benda. Još nakon glomaznog "The Wall" počele su sumnje u vrijednost njihove autorske snage koje su se pokazale opravdano blijedim "The Final Cut", no "A Momentary Lapse Of Reason" je bio potpuni kreativan pad s mainstream pjesmama koje čak nisu niti mogle parirati tada stadionskim atrakcijama poput U2, Simple Minds, Dire Straits, Stinga ili najneinventnije Bowieve faze s "Never Let Me Down" albumom. Bilo je to vrijeme kada je progressive rock pao u potpuni kolaps gdje Pink Floyd više nije igrao nikakvu vitalno važnu ulogu što se i odrazilo na ovom dvostrukom koncertnom albumu. Spomenuti Bowie je upravo za 80-te rekao da je na svojim turnejama, kao i na koncertima ovako velikih bendova uključujući i The Rolling Stones najviše viđao publiku koju rock najmanje zanima, onu koja traži patetične pjesmuljke poput Phil Collinsa i Chris Rea.

Snimljen na američkom dijelu promotivne turneje u New Yorku tijekom 5 uzastopno rasprodanih koncerata u Nassau Coliseumu, album je kolekcija uspjelijih živih snimaka krnjeg benda kojeg su službeno činili samo Gilmour i Mason. Rick Wright je gostovao kao honorarac, a u proširenoj postavi bilo je još 8 glazbenika i pratećih vokala s time da je na Gilmourov zahtjev Guy Pratt bas gitaru svirao iza pozornice.

Okosnicu prve ploče čine uglavnom pjesme s 'Gilmourovog' Pink Floyd albuma izuzev uvodnika "Shine on you crazy diamond" u sasvim solidnoj izvedbi. Kako se tada vrlo malo znalo o privatnom Gilmourovom životu premda je kao mladić jedno vrijeme bio maneken, najprivlačnija meta djevojaka i tokom 70-ih jedino javno viđeno lice benda po londonskim klubovima, dugo vremena se uopće nije znalo da je ovisnik o kokainu. Skrivao je svoju 'tamnu stranu' (mjeseca) distanciravši se tokom 80-ih od medija i publike izlazeći pred javnost samo onda kada je trebao raditi gig i promocije pa je tako na ovome živom zapisu posve suzdržan, vokalno prilično neubjedljiv i uočljivo odsutan. Sve ove njegove vokalne role ovdje su jako blijede, Claptonovski nezainteresirane za žar originala koji su na studijskim snimcima albuma "A Momentary Lapse Of Reason" i još imale kakvu-takvu upečatljivost. Recimo "Learning to fly" je otpjevana ravnodušno i hladno, očito ga ta pjesma više nije impresionirala i jedva je čekao kraj. Na svu sreću prateće vokalistice Rachel Fury, Durga McBroom i Margaret Taylor su uspjele izvući primamljivost. Lagana "Yet another movie" je izašla iz sasvim drugog plana bez ikakvog žara tek toliko da se izvede pokušavajući uz obilje psihodeličnih efekata i naknadno dodavanih halova s kratkom završnicom "Round and around" stvoriti dojam nekad velikog progressive imena. Cijeli spektar je miksan u otužnu "Sorrow" (snimljena 4 dana kasnije) proširenu s uvodnim gitarskim solažama i razvučenu na čak 9 i pol minuta (studijska iznosi 8.45) bez one elektronske tehnologije. Tu je Gilmour potpuno izgubio kontakt s daleko boljim originalom prepustivši se letargiji nalik na Bob Dylana koji je već tada često znao isporučivati arogantne i mumljajuće koncerte nalik na nezainteresiranu uspavanku. Jedina pjesma u kojoj je otpustio vokal "Dogs of war" s pumpajućim klavijaturama Wrighta, drugog pridruženog klavijaturista Jon Carina i sjajnom sax solažom Scott Pagea dala mu je neke snage da pjesmu otpjeva čvršće i rockerski hrapavije, ali i tu je posrnuo s mnogo falševa u oktavama i apsolutno neuvjerljivom izvedbom (tko zna kakve su bile snimke s preostala 4 koncerta). Posljednja u tom nizu strahota, lagana "On the turning away" pokazala je pravo lice Gilmoura koji bezazlenu akustičnu baladu doživljava kao veliku teškoću. Njemu očito nije bio problem popularnost i enormna slava koju je, eto, igrom slučaja naslijedio kao zadnji i sasvim slučajno pridruženi član Pink Floyd. On uopće nije uživao u ulozi frontmena poput Bono Voxa ili Jim Kerra koji su tada izgarali na pozornici, štoviše, to mu je bilo breme i opterećenje jer niti sam nije vjerovao u te svoje nove pjesme. Bend kasnije nije skoro niti jednu pjesmu izvodio s ovog albuma.

Druga ploča je sastavljena od najvećih hitova i započinje sa starim čuvenim instrumentalom "One of these days" koji je naveo dobru vodu na mlin Prattovim bas linijama i onim legendarnim Gilmourovim 'growlom' iz stomaka. Tvrdi se da tog 'growla' nije bilo na koncertu i da je naknadno dodan u završnom miksu kao i cijeli niz sampliranih štoseva isto kao i u slučaju onog milijunski tiražnog live zapisa Simple Minds "Live In The City Of Light" (1987) za kojeg neki pouzdano govore da je studijska ploča. "Time" je otpjevana korektno budući da se Gilmour izvježbao kroz 25 godina da je može izvesti i 'na gluho'. Zanimljivo je kod cijelog ovog zapisa druge ploče da je Gilmour na repertoar izabrao samo pjesme koje je originalno pjevao na dotičnim albumima poput laganih kompozicija "Wish you were here", "Us and them" (s "Dark Side Of The Moon") ili plesne, jednog od najvećeg hita "Money" u kome je kroz čak 10 minuta 'nevidljivi' Pratt odigrao sjajne bas dionice nadmašivši Watersa (a tako je Gilmour i htio, naravno, original iznosi samo 6 i pol minuta), dok je za megahit "Another brick in the wall, part 2" za svako koncertno izvođenje morao Watersu plaćati otprilike onoliko autorskog honorara za kojeg bi si svaki smrtnik mogao priuštiti barem jedan solidan izvožen auto na aukciji neke velike firme koja vozni park nakon 5 godina korištenja daju 'za kikiriki' od današnjih 2-3 tisuće eura. Jako je loš u vokalnoj izvedbi tog hita i nije bio u stanju ponoviti Watersove vokale djelujući vrlo prepotentno, čak i bahato, dok su prateće djevojke odigrale skulirano dobru rolu 'školarki' Islington Green School u mini suknjicama. Zanimljivo je spomenuti da djeca koja su pjevala originalnu rolu nisu dobila ništa za sudjelovanje u tom hitu osim primjerka singla i duplog albuma, a školi je 1979. uplaćeno samo 1000 funti.

Zadnje dvije, lagana "Comfortabily numb" i plesna "Run like a hell" (obje s "The Wall") gdje je glavni vokal bio uglavnom Waters su Gilmourovi pokušaji dozivanja Watersove imitacije Syd Barrettovog načina pjevanja. Onog nježnog, lucidnog, nepredvidljivog, potištenog, samozatajnog i sramežljivo povučenog ne sluteći da se baš upravo tih godina razvija jedna snažna shoegaze scena koja je upravo bila nadahnuta Sydovim eksperimentima i psihodelijom (The Jesus And Mary Chain, My Bloody Valentine, Pale Saints, The Stone Roses, Ride, Lush...). U ovoj drugoj se poigrao moćnim vokalom pucajući na eksploziju heavy/hard ergele u koju je ionako opet zakasnio švrljajući tokom cijelog koncertnog zapisa s performansima koji su mu se činili najoptimalnijim mogućnostima za zadržavanje visokog statusa benda. Sama priprema za koncertnu promociju je bila kaotična; Gilmour i Mason su danima vježbali na Astoriji, a potom u iznajmljenim hangarima San Bernandina u Kaliforniji pokušavajući okupiti cijeli prateći bend. Na tim probama nikada nisu bili kompletni zbog nekih drugih obaveza, a tek po prvi puta su se okupili u cijeloj postavi kada je krenula turneja.

Komunikacije s publikom ovdje apsolutno nema, Gilmour je vladar pozornice, glavni meštar ceremonije nakrkan kokainom ubijeđen da je gospodar cijelog rock univerzuma. Mnogi su mu povjerovali, posebno nove generacije stasale na "The Wall", no ovo više definitivno nije bio onaj Pink Floyd iz 70-ih već jedna frakcijska izraslina koja se pokušavala dodvoriti mainstream publici Chris Rea i Dire Straits.

Bilo je zamišljeno da se sve realizira i kroz video zapis, međutim snimke s ranijih promocija koncem 1987. u Atlanti i nespretna montaža kratkog filma odvratila je Gilmoura od te ideje. Kasnije su se pojavila dva video bootleg izdanja pod naslovom "Pink Floyd: The Calhoun Tapes" i satirnično nazvan "Would You Buy A Ticket To This Show" ('želiš li kupiti kartu za ovaj koncert'). Samo na konto velikog imena od kojeg je ostala jedva i polovična snaga keširano je čak 60 milijuna funti od turneje (primjerice U2 i Simple Minds su tada na turnejama zarađivali 5-6 puta manje), a za koncert u Torontu na stadionu od 60.000 mjesta karte su nestale za samo sat vremena! Album je dosegao UK no.11 i USA no.11 doživjevši tiraž od više 3 milijuna prodanih primjeraka. Za tržište bivšeg SSSR-a objavljen je na etiketi Melodiya, te su ga sovjetski astronauti kao audio kasete uzeli sa sobom u vrijeme svemirske misije Syouz TM-7 postavši prvi rock album kojeg je ljudsko uho slušalo u svemiru. Oj Rusi, Rusi, gdje ste bili kad je Syd svirao "Astronomy domine" i "Interstellar overdrive"? Pili ste votku i plesali kazačok...

PINK FLOYD - The Division Bell (Columbia/ EMI, 1994)
[ Pink Floyd - 1994 - The Division Bell ]

Pink Floyd - 1994 - The Division Bell

'Besmislica od početka do kraja', tako je povodom izlaska ovog novog Gilmourovog Pink Floyd albuma komentirao Roger Waters spočitavajući bivšem kolegi na potpunom kompozitorskom promašaju. Rock kritičar Robert Chrisgau je albumu dao negativnu ocjenu, a Jerry McCully spomenuo da djelo ima tek tu i tamo nekih dionica koje jedva da podsjete na onu nekadašnju veličinu benda.

Gilmour je sa svojom novom suprugom Polly Samson bio potpisnik gotovo cijelog materijala, a po prvi puta nakon "Wish You Were Here" kao ko-autor je potpisan i Rick Wright koji je i dalje bio unajmljeni glazbenik. On je također ovdje i vokal u nekim pjesmama, po prvi puta nakon "The Dark Side Of The Moon" albuma. Većina pjesama nastala je još otprilike u vrijeme "A Momentary Lapse Of Reason" kada je Gilmour bio opčinjen albumom "The Joshua Tree" i veličinom U2 kao stadionske atrakcije u kojoj je vidio novu svježu krv i smjernice kako bi Pink Floyd trebali zvučati nakon klimaksa progressive rocka. Zbog toga je album odgađan jako dugo da ne bi previše asocirao na Bona, Edgea, Adam Claytona i Larry Mullen jnr.-a. Čekala se prilika da oni naprave neki loš potez i odlutaju sa svojeg proslavljenog stila, a to se upravo dogodilo 1993. s albumom "Zooropa". Neke pjesme su doživjele promijene u lirici kako bi bile aktualnije, a Gilmour se pokušao pozabaviti sofisticiranim konceptom nesklada u komunikacijima između ljudi bacajući i neke intimne preokupacije na raspad ranijeg braka i dugotrajno ovisništvo o kokainu.



Posve lagana, tipično šablonska pjesma "A great day for freedom" je prvotno bila zamišljena kao tema na sukobe između njega i Watersa koji su svako malo frcali po medijima, ali je naposljetku pretvorena u globalne promjene na političkom planu uključujući rušenje Berlinskog zida 1990., rat u Jugoslaviji 1991., propast istočnog komunističkog bloka i stvaranje novih država nakon cijepanja SSSR-a 1992. U takvom segmentu su oblikovane folkom i akustikom obavijena "Poles apart" i Dire Straits-ovski country-rock "Lost for words" aludirajući višesmisleno na album "The Wall" i Berlinski zid, dok je primjerice U2 klišeizirana "Keep talking" posvećena Stephenu Hawkingu, najvećem fizičaru našeg doba kojeg je Gilmour prvi puta vidio na BBC TV. Album nose i dva instrumentala, uvodni ambijentalni "Cluster one" i "Marooned" koja se razvija iz dugotrajnih solaža Gilmoura i klavirskog Wrightovog rada, te je uz nekoliko čistih singl kompozicija na koncu odlučeno da se za promociju izabere još jedan od U2 klišeja - "Take it back" (UK no.23, USA no.73) i simfonijski raskošnija laganica "High hopes" o Gilmourovom djetinjstvu u Cambridgeu koja je unatoč fino dizajniranom video spotu i danonoćnim emitiranjima na MTV doživjela kao singl potpuni neuspjeh. Poleđina singla bio je "Keep talking" koja je tek u drugom pokušaju (s live B-stranom "One of these days") dospjela na UK no.26. Još ponajbolja "What do you want from me" oživljavala je klasičan blues-rock stil benda iz 70-ih, pozvane su za ovu priliku čak 4 vrsne prateće pjevačice od kojih je jedna bila tada slavna pop-zvijezda Sam Brown, vlasnica onog ogromnog hita "Stop!" iz 1989. godine, a druga Durga McBroom koja je bila na turneji za prethodni album i sudjelovala je na živom "Delicate Sound Of Thunder".



Iako se ovdje ponovilo niz Gilmourovih slabih lirskih i svirački nedojmljivih stavki nastavljajući površnost prethodnog albuma, "The Division Bell" je bio čak uvršten i za Brit Award kojeg su im sasvim opravdano uzeli Blur s remek-djelom "Parklife". Za uspjeh nije trebalo brinuti, osvojene su no.1 pozicije u UK i USA, a i u većini zemalja gdje god da je licencno distribuiran, te je dosegao tiraž od nekih 4 milijuna prodanih primjeraka. U Britaniji se zadržao gotovo godinu dana na listama najprodavanijih albuma, a objavljen je čak i na DAT kaseti i mini-discu, tada vrlo trendly nosačima zvuka koji su nestali iz široke upotrebe pojavom komercijalno rasprostranjenih PC-a s cd/dvd pržilicama.

PINK FLOYD - Pulse, live (EMI/ Columbia, 1995)
[ Pink Floyd - 1995 - Pulse live ]

Pink Floyd - 1995 - Pulse live

Drugi zvanični živi album došao je u opravdano vrijeme. Snimljen u vrijeme promotivne turneje "The Division Bell" albuma 1994. i objavljen gotovo godina dana kasnije kao dupli cd i četverostruki LP, izdanje je gotovo više plijenilo svojim grafičkim dizajnom nego li samim sadržajem koji se ispočetka činio jednim od najsavršenijih koncertnih albuma u povijesti rocka. Originalni cd je bio pakiran s okom i satom, te planetom Zemljom u epicentru, a izdanje je još imalo i svjetleću led diodu na bateriju čije je punjenje moglo izdržati najmanje 6 mjeseci od početka aktivacije. Postoje podaci da su neke baterije izdržale i svjetlile do 2012. godine!

Snimci su nastali na različitim lokacijama (London, Rim, Hanover, Modena), a prvi dio albuma je osim uvodnih "Shine on you crazy diamond" i neočekivane "Astronomy domine" koju nisu svirali još od ranih 70-ih (ovdje je odrađena korektna svirka uz glavni vokal Rick Wrighta) uglavnom predstavio pjesme s "The Division Bell" albuma. Uz Gilmoura, Masona i Wrighta prateću ekipu je činilo još 8 muzičara i pratećih vokala, između ostalih Sam Brown (vokal), Jon Carin (klavijature), Guy Pratt (bas), Tim Renwick (gitara) i Dick Parry (saksofon). Čitava svirka i općeniti performans bili su na visini zadatka s obzirom da je ekipa ovaj puta imala dugotrajne pripreme u istim onim hangarima u San Bernandinu, tako da se ništa nije prepuštalo slučaju kao na nespretnom prvom živom albumu "Delicate Sound Of Thunder" za kojeg je i potvrđeno da je dorađivan u studiju. Gilmourov vokal je sasvim ok, a redajući skladbe "What do you want from me", "Learning to fly", "Keep talking", prilično nepotrebnu "Coming back to life", te laganice "A great day for freedom", "Sorrow" i "High hopes" stekao se solidan utisak koncertne promocije Gilmourovih Pink Floyd albuma gotovo u jednom dahu mada su svi ti zapisi nastajali na posve različitim lokacijama. Vrlo čudno, ali za glavni hit "Take it back" ovdje nije bilo mjesta. Gromoglasne ovacije publike pretapane su iz snimka u snimku, a između njih odsvirali su i dvije Watersove - "Hey you" koju je odlično otpjevao klavijaturist Carin i nezaobilaznu "Another brick in the wall, part 2" u duetu Gilmour - Pratt s produljenom instrumentalnom verzijom od čak 7 minuta. Te vokalne role pratećih glazbenika Gilmouru su uvelike osigurale da izbjegne one nesuvisle ispade kakvi su bili na "Delicate Sound Of Thunder", te da mirnije dočeka završni miks svih snimaka. Audio kaseta je imala i jedan bonus - "One of these days" s ponovno odličnim bas linijama Guy Pratta koji je na ovoj turneji bio član benda na pozornici.

Drugi dio je bio koliko veliko iznenađenje, toliko i posve zakašnjelo vraćanje starog duga najvjernijim fanovima koji su u multimilijunskom broju odavno okrenuli leđa bendu. U kompletu su prezentirali žive snimke cijelog albuma "The Dark Side Of The Moon" i to u točnom redosljedu s originalne ploče premda na niti jednom koncertu tokom turneje nisu izveli cijeli opus albuma odjednom. Zanimljivo je čuti na početku uvodnog instrumentala "Speak to me" snimljenog u Rimu 20.IX 1994. kako navijači slave pobjedu Rome nad Laziom, nogometne utakmice koja je odigrana samo par dana prije toga. Naravno, i ovdje su miksani snimci s različitih destinacija iako nikako nisu mogli izbjeći dvije uzajamno povezane stvari - "Breathe" i eksperimentalna "On the run" koje su bilješke iz Londona (20.X 1994.), ali kako i ovdje na turneji očito nije sve štimalo u najvećem blještavilu, ona završna eksplozija instrumentala dodana je s londonskog snimka koncerta održanog 5 dana ranije! Čuvena "Time" je čak miksani zbir s 3 lokacije - uvodni dio je snimljen u Modeni, glavni dio u Rimu, a završnica u Londonu. To se doduše ne osjeti, ali je neshvatljivo da se ovakav bend trebao poslužiti tolikim producentskim štosevima da zataška svoje neke eventualne koncertne nespretnosti. Uz Gilmoura, glavni meštar produkcije bio je James Guthrie. Na žalost, niti veliki dio ostalih kompozicija nisu vjerodostojne snimke s jednog koncerta izuzev sjajno interpretiranog ženskog 'nijemog' instrumentala "The great gig in the sky" sa Sam Brown, Durgom McBroom i Claudiom Fontaine, te "Brain damage" i "Eclipse". Saksofonska dionica hita "Money" je ubačen snimak koncerta iz Londona, dok je osnova pjesme zapis iz Modene, a "Us and them" i "Any colour you like" je miks dva londonska koncerta.

Samo zbog opsežnosti cd-a kao nosača zvuka, ovaj live zapis je proširen još s 3 stara klasika "Wish you were here", "Comfortably numb" i prilično žestoko odrađena "Run like hell" s odličnim glavnim Prattovim vokalom (sve navodno snimci samo s jedne lokacije), a kasetna verzija izdanja sadrži čak 22 minute dugačak komad "Soundscape" kojeg su Gilmour, Mason i Wright svirali na probama prije same turneje.

Oni fanovi koji su bend recimo počeli tek slušati od Gilmourovog preuzimanja kormila i tek nešto načuli o ranijem opusu vjerojatno sasvim nezainteresirani za njihov najraniji eksperimentalni period, ovaj live im je predstavljao 'prave Floyde' budući da za bolja izdanja i nisu znali, ali kritika je bila nemilosrdna. Sve ove producentske igre i manipilacije lijepljenjem različitih snimaka u svojstvu održavanja velikog benda bile su nepotrebne. Tada su već i vrapci na krovu pjevali da oni odavno više nisu u niti jednoj opciji značajnog rock izvođača; Gilmour se samo držao izgrađenog brenda ne dozvolivši da auditorij sazna pravo stanje zbog čega se cijeli album peglao i dorađivao gotovo godinu dana, dodavali su se efekti kojih u svirci nije bilo, te uglavnom ogromna većina ovog mamutskog zapisa od čak 2 i pol sata ne odgovara tadašnjoj realnosti i optimalnim vrijednostima koje su spale na vrlo niske grane. Cijelu stvar spasili su provjereni hitovi, svjetlosni ceremonijali, vizualne prezentacije i sama činjenica da su u duši i srcu mnogih još uvijek predstavljali veliko ime. Kako je kritika elegantno sasjekla ovaj izrežirani koncert koji se u principu nikad nije održao u ovakvom izdanju (nije dobio niti jednu prolaznu ocjenu), toliko je uglavnom novija publika pokazala vjerno sljedbeništvo keširavši bendu novu cifru od nekih 4 milijuna prodanih komada. Na obje strane Atlantika osvojio je no.1 pozicije, a singlovi "What do you want from me" i "Wish you were here" su jako dobro prošli u radijskom eteru djelomično zahvaljujući i činjenici da su to tada bili zadnji zvanični živi snimci benda. Pokazati će se možda uistinu i posljednji...

PINK FLOYD - Is There Anybody Out There? The Wall Live 1980-81, live (EMI/ Columbia, 2000)
[ Pink Floyd - 2000 - Is there anybody out there, live ]

Pink Floyd - 2000 - Is there anybody out there, live

Waters nije uopće htio komentirati više nego očitu sumnjivu producentsku kuhinju živog "Pulse" posebno razočaran s prekomjerenim dotjeravanjem "The Dark Side Of The Moon" zapisa, pa je kao autorski vlasnik najznačajnijeg dijela karijere odlučio svijetu pokazati kakvi su Pink Floyd ustvari bili na koncertima u doba najveće popularnosti. Izvukao je sve moguće žive snimke s kojima je raspolagao iz vremena promotivne turneje "The Wall" albuma i sabio ih na opsežan video DVD i dvostruki audio cd bez ikakvih uljepšavanja.

Nešto manje od 2 puna sata prezentirani su snimci nastali na nekoliko njihovih najznačajnijih koncerata održanih u dva navrata, u ljeto 1980. i 1981. u Earls Courtu u Londonu kada su svirali iza 14 metara visokog zida cigli od stiropora artistički oblikovanog da je u nekim trenucima svaki od članova benda izlazio ispred publike pomoću vješto dizajnirane skele koja se otvarala rušenjem i uvlačenjem nekoliko 'cigli'.
Zapis relevantno prati aranžmansku vjerodostojnost albuma, sve su pjesme poredane po istom redosljedu uz dva dodataka koja se ne nalaze na "The Wall" albumu poput kratkog hard-rock komada "What shall we do?" (pjeva Waters, samo 1.41) i jednog od posljednjeg progressive instrumentala u karijeri benda - "The last few bricks" s mnogo gitarskih delaya i glasova nijemog zbora od 4 vokala (Joe Chemay, Stan Farber, Jim Haas i John Joyce). Neke pjesme su od originala ovdje dobile drugačije performanse poput snažne "Young lust" koja se u konceptu albuma gotovo i nije prepoznala, a ovdje je imala kombinaciju plesnog hard-rocka i new-wavea (pjeva Gilmour).

Za razliku od apsolutno hladnih Gilmourovih koncertnih zapisa, Waters je ovdje stalno komunicirao s publikom, zahvaljivao im i često najavljivao pjesme imajući na umu da ozbiljna scena kakvu su tada imali s apokaliptičnim prizorima i destruktivnom lirikom nimalo nije ugodna gledateljima. Stalno je razbijao taj statički odnos, te je na koncu, kako god da se pogleda, bio puno živahniji i melodičniji pjevač od Gilmoura kome su samo dobro stajale grube stvari. Koncert, odnosno zapis je u dva navrata najavljen voditeljem Gary Yudmanom - na početku samoubilačkim potezom koji je bio jedan od prvih pokušaja uklanjanja cigareta i alkohola s rock koncerata, a u drugom dijelu poslije elegične "The show must go on" po kojoj su Queen napravili onu inačicu svojeg grozomornog sympho-pop hita pred samu smrt Freddie Mercuryija 1991. (album "Innnuendo"), Yudman je odmantrao potpisan kao MC Atmos jednu od najturobnijih i najiščašenijih recitacija kao da će svakog trena uslijediti smak svijeta uvodeći u hard-rock "In the flesh". Watersova najbolja vokalna interpretacija tokom cijelog zapisa dolazi u "The trial" pred sam konac albuma suprostavljajući se bujajućoj underground kulturi i ismijavanjima koja su mu spočitavali The Residents. Mnogi su tada bili spremni reći da je ustvari Waters jedan od članova tog mističnog benda iz San Francisca, ako ne i glavni vokalist.

Waters kao najzastupljeniji autor i vlasnik svih prava na bend jedan je od najbogatijih živih glazbenika svih vremena. Njegovo bogatstvo je teško oko 150 milijuna funti. Osim prava na najprodavanije albume Pink Floyd zaključno s "The Final Cut", ima još 9 solo radova koji su dosezali visoke naklade: "Music From The Body" (1970), "The Pros And Cons Of Hitch Hiking" (1984, UK no.13, USA no.31), "When the Winds Blow", soundtrack (1986), "Radio K.A.O.S." (1987, UK no.25), milijunski rasprodan "The Wall - Live In Berlin" (1990, UK no.27, USA no.56), "Amused To Death" (1992, UK no.8, USA no.21), "In The Flesh" (2000, UK no.170, USA no.136), te ne osobito uspješne "Flickering Flame: The Solo Years Volume 1" (2002) i posve nezapaženi "Ca Ira" (2005). S Gilmourom se nakratko uspio pomiriti 2005. godine i ponovno ući u obnovljenu postavu kada se saznalo da Rick Wright boluje od neizlječivog kancera. Cijeli bend s Masonom, Gilmourom, Wrightom i Watersom je održao svjetsku turnjeju, a snimci još uvijek nisu na raspolaganju (vjerojatno će biti).

Rick Wright je umro 15.IX 2008. u dobi od 65 godina ostavivši iza sebe bogatu i impresivnu kolekciju radova s bendom mada nakon "The Wall" više nije bio njihov zvanični član. Bio je najskromniji, a cure su tokom kasnih 60-tih i cijelih 70-tih uvijek tvrdile da je najljepši 'floyd'. Nakon izlaska iz benda objavio je dva solo albuma "Wet Dream" (1978, USA no.203) i posve nezapaženi "Broken China" (1996). Imao je jedan kratkotrajan projekt-bend Zee (album "Identity", 1984) i uvijek je bio na raspolaganju Gilmouru kad god da ga je zvao. Sudjelovao je na gotovo svim Gilmourovim solo albumima.

Zaboravljeni Syd Barrett koji je ustvari sve ovo smislio umro je potpuno zaboravljen 2006. godine. Nitko od članova Pink Floyd nije došao niti na sprovod. Spaljen je u krematoriju u Cambridgeu.

Jedina dva pravna sljedbenika na ime Pink Floyd su takoreći sretnici po zakonu. Nick Mason, nekadašnji ljubitelj auto utrka (potrgao se nekoliko puta) ima samo jedan solo album "Nick Mason's Fictious Sports" 1981. koji je prošao apsolutno nezapaženo, te je radio na albumima Rick Fenna (3 komada), Michael Mantlera (5 albuma) i producirao 6 ploča od kojih su najznačajnije Gong "Shamal" (1976), The Damned "Music For Pleasure" (1977) i najslavniji Steve Hillagea "Green" (1978). Njegov bankovni račun iznosi oko 50 miliona funti plus ogroman vozni park s najskupljim automobilima.

Dave ili David Gilmour je nakon Watersa najbogatiji 'floyd' koji ne treba brinuti za budućnost barem svojih naraštaja u idućih 200-300 godina. Osim ogromnog bogatstva kojeg je stekao (oko 85 milijuna funti) imajući apsolutna prava na sva izdanja benda, realizirao je 3 studijska albuma sumnjive kvalitete - "David Gilmour" (1978, UK no.17, USA no.29), "About Face" (UK no.21, USA no.32) i megapopularni "On Island" (2006, UK no.1, USA no.6), dva live zapisa i kao kolaboracionist ili producent zaslužan je za velike uspjehe Kate Bush, McCartneyevog benda Wings, zatim Roy Harpera, Supertramp, Bryan Ferryija, benda Arcadia (frakcija Duran Duran 1985.), Berlin, zaboravljene pop zvijezde Petera Cetere, radio je s Propagandom, Sam Brown, Elton Johnom, Misom Paris, Paul Rodgersom, B.B. Kingom, The Who, Ringo Starrom... Smatra se jednim od 10-15-20 najboljih i najoriginalnijih živućih gitarista na svijetu koji umije napraviti veličanstvenu kompoziciju svojim solažama i aranžmanskim dosjetkama. Kad se sve pogleda od početka Pink Floyd, on je kao zadnji član benda stupio u taj 'brak', sasvim sporedno i preuzeo vodeću ulogu. Najslabiju, ali komercijalno vrlo učinkovitu.

Pink Floyd su tokom 70-ih smatrani jednim od 5-6 najvažnijih i najutjecajnijih rock bendova, kroz 80-te su potpuno izgubili tu važnost i veličinu, a tek u 90-im su im počela pristizati priznanja. Primljeni su u Rock And Roll Hall of Fame 1996., u UK Music Hall of Fame 2005., zatim su primili Polar Music Prize od švedskog kralja Karla XVI Gustafa 2008., a po mnogim izborima rock kritike uvršteni su na različite pozicije najvećih i najznačajnijih rock izvođača svih vremena.

horvi // 18/10/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija (4.dio)
  • The Piper At The Gates Of Dawn (1967)
  • A Saucerful Of Secrets (1968)
  • More, soundtracks (1969)
  • Ummagumma (1969)
  • Atom Heart Mother (1970)
  • Meddle (1971)
  • Obscured By Clouds (1972)
  • The Dark Side Of The Moon (1973)
  • Wish You Were Here (1975)
  • Animals (1977)
  • The Wall (1979)
  • The Final Cut (1983)
  • A Momentary Lapse Of Reason (1987)
  • Delicate Sound Of Thunder, live (1988)
  • The Division Bell (1994)
  • Pulse, live (1995)
  • Is There Anybody Out There? The Wall Live 1980-81, live (2000)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*