home > mjuzik > Diskografija (2. dio)

kontakt | search |

PINK FLOYD: Diskografija (2. dio) (2014)

PINK FLOYD - A Saucerful Of Secrets (EMI Columbia/ Tower, 1968)
[ Pink Floyd - 1968 - A Saucerful of Secrets ]

Pink Floyd - 1968 - A Saucerful of Secrets

Odlazak Syd Barretta kao glavnog autora nakon svih onih blokada pamćenja, neurotičnih ispada, vječito nepredvidljivog ponašanja koje je variralo od ushićenja sve do totalne povučenosti, plahosti i plašljivosti, te njegova zamijena s Davidom Gilmourom (stupio je u postavu 18.II 1968.) totalno je zbrkalo redove benda. Jest da su sada bili lišeni mnogih strepnji, ali pokazalo se na dulji period da će se još dobrih par sezona tražiti u kreativnosti. Ugovorom vezani uz EMI morali su neprestano raditi ploče i nastupati, pa su drugi album sklepali od različitih pjesama nastalih još iz vremena sa Sydom. Premda on službeno više nije bio član postave, ipak se pojavljuje u 3 kompozicije koje je on djelomično napisao, no zvanični potpisnici na ploči su uglavnom Waters i Wright. Mračna "Set the controls for the heart of the sun" nalik na kraut-rock, zatim zvrkasto vesela u psihodeličnom cirkuskom ambijentu The Beatles "Jugband blues" u kojoj i pjeva, te "Remember a day" koja se pojavila kao B strana neuspješnog singla "Let there be more light" su jedine 3 kompozicije koje su Pink Floyd zvanično objavili kao peterac. U njima je Syd bio prilično skuliran, snimane su u različitim terminima na nekoliko lokacija tokom druge polovice 1967., a ostaci su uglavnom sessiona kada su se radili singlovi "Apples and oranges" i naknadno realiziran "It would be so nice/ Julia dream" objavljen koncem iste godine. Tada Syd još nije točno znao svoju sudbinu, pa se djelomice prepustio psihodeličnim sekvencama dok je u "Remember a day" samo odsvirao malo legato akustične gitare i potegnuo nekoliko slide efekata.

Kao vokalisti na albumu se izmjenjuju gotovo svi uključujući i bubnjara Nick Masona, no ipak se izdvajao glas Rogera Watersa koji je pokušavao simulirati plahi, tihi i šaptavi Sydov način interpretacije. Neke pjesme koje su napisali Waters i Wright pokazale su se daleko slabijim i neučinkovitijim od Sydovog rada, posebno neuvjerljiva "Corporal clegg" koja počinje rock riffovima, a nafilana je pretjeranim prog aranžmanom s pištaljkama, te insinuacija na dječje bajke u kompleksnoj "See-saw" pokušavajući zadržati onu neobičnu maštu, ali se u tome očito nisu najkreativnije snalazili. Najefektniji učinak ostvarili su u 12 minuta dugačkom naslovnom instrumentalu "A saucerful of secrets" podijeljenom na 4 stavka u kojima su uspjeli sačuvati eksperimentalnost pokazavši posvemašni korak i u elektro-akustiku s dodavanjem elektronskih finesa, apstraktnih tonova, Gilmourovih nepovezanih psihodeličnih gitarskih ekspresija, jazz klavira, delay efekata i reverba pozicioniranih na prevagu koncertnog dojma s psihodeličnom rasvjetom. Uostalom, ova kompozicija im je utrla put za buduća ostvarenja i sve smionija istraživanja koja su ovdje tek bila u povojima.

Album je bez problema došao na UK no.9, ali je u Americi doživio potpuni fijasko zbog onih nekoliko neočekivanih Sydovih ispada na TV i koncertu prilikom prve nesretne turneje održane u studenom 1967. Kritike nisu bile povoljne stavivši bend u velike kompromise kamo i kako dalje. Tokom ljeta 1968. održali su europsku i američku turneju mnogo polagajući pažnju na scenske i svjetlosne efekte čak i više nego na samu svirku. Raporti kažu da su iz koncerta u koncert bili sve pedantniji u tom pogledu tražeći potpuno usavršavanje detalja približavajući se kompletnoj koncertnoj produkciji.

PINK FLOYD - More, soundtracks (EMI Columbia/ Tower, 1969)
[ Pink Floyd - 1969 - More ]

Pink Floyd - 1969 - More

Budući da su pokazivali vrlo dobre vještine kao koncertni bend sa svjetlosnim efektima, početkom 1969. javio im se francuski režiser Barbet Schroeder da bi volio imati njihovu glazbu na svojem filmu "More" kojeg je pripremao za luksemburšku produkciju. Nezavisno o njihovom producentu Norman Smithu svojevoljno su se upustili u ovu avanturu namjenski prativši kadrove filma, napravili demo materijale i poslali ih Schroederu kome su se dopali, pa su otišli u skromniji londonski Pye Studio i snimili više materijala nego što li je bilo potrebno za ploču, tako da na album nisu uvrštene pjesme "Seabirds" i "Hollywood" koje se pojavljuju na filmu. Od 13 kompozicija 7 su instrumentali striktno aspektirani za potrebe filma tako da neke od njih nemaju nikakav veći značaj osim same filmske kulise.



Ovdje se Waters kao većinski autor pokazao dovitljivim kompozitorom koji je jednom nogom stupio u pojam savladavanja konceptualnog albuma mada ovo nije bio striktan homogen rad od početka do kraja. Kroz šarže instrumentalnih psihodelija "Quicksilver" (7 minuta), jazzirane "Up the Kyber", zatim "A dramatic theme" pod utjecajem The Doors, a osobito efektne "Main theme", nafilao je nježnih akustičnih folk-rock pjesama i balada (uvodna "Cirrus minor", "Crying song", "Green is the colour" u kojoj gostuje Masonova supruga Lindy na fruli, vrlo lijepa laganica "Cymbaline"), te dva neočekivana hard-rock/heavy broja "The Nile song" i "Ibiza bar" koji su objavljeni na zajedničkom singlu. U njima je potpuno promijenio stil i sebe i benda - dozvolio je distorziju, teške riffove, a onaj do tada Watersov imitirajući glas Syda Barretta po prvi puta je kompletno zamijenio David Gilmour potpuno otišavši gotovo u urlikanje paralelno šibajući brojne solaže pokazavši čvrstu r'n'r svirku. Da li slučajno, (hm?) no ove dvije pjesme umnogome zvuče nalik na Pixies i sve ono što se od sredine 80-ih naziva alternativni rock.

Album su po prvi puta sami producirali koristivši uz svoj klasični instrumentarij još cijelo čudo dodataka - bongose, gong, flamenko gitaru (u kratkoj "A spanish piece"), vibrafon, niz efekata i jedan vrlo domišljat, za rock tada još uvijek eksperimentalan medij - magnetofonsku traku sa snimljenim zvukovima iz eksterijera, primjerice cvrkut ptica koji je protkan kroz uvodnu baladu "Cirrus minor". Materijal su prvi puta predstavili uživo 14.IV 1969. u londonskom Festival Hallu pod nazivom "More furious madness from the massed gadgets of azimuth coordinator" kad su još uvijek radili album u studiju, ali su eksperimentalno htjeli isprobati novu napravu nazvanu Azimuth Coordinator (ili The Journey) koja je odašiljala zvuk vrteći se ukrug od 360 stupnjeva po cijeloj dvorani. Zbunili su publiku uz gomile svjetlosnih efekata, a osim toga na cijeloj promotivnoj turneji nisu odsvirali niti jedan hit ili singl, već samo kompozicije s ovog albuma uključujući i neobjavljene "Hollywood" i "Seabirds".

Nakon neuspjeha prošlog albuma u Americi, ovaj se ipak stidljivo pojavio na USA no.153 zahvaljujući solidnom plasmanu filma, te premda niti ovog puta nisu imali prihvatljiv hit-singl za široke ukuse, u Britaniji su dospjeli do UK no.9 po prvi puta u karijeri ostvarivši tiraž veći od 100.000 primjeraka. Nekih pozitivnijih novinarskih osvrta gotovo i da nije bilo na ovaj rad jer su Pink Floyd još uvijek bili smatrani 'nekim tamo' eksperimentalnim underground bendom koji se muči da napravi melodije, a osim toga, sva medijska pažnja je bila usmjerena na sve veće komešanje unutar neusklađene situacije The Beatles koji više nisu htjeli raditi zajedno, hippy kulturu, sve veće rivalstvo The Rolling Stones koji su postajali jedan od najglasovitijih bendova na svijetu, te na pravi povratak Elvisa Presleya kojeg su svi s nevjericom promatrali ugojenog s 20-30 kilograma viška kako pjeva šlagere i šepuri se po pozornici u cirkuskom plaštu.

Za američko tržište naziv ploče je bio "Original Motion Picture Soundtrack from the film More".

PINK FLOYD - Ummagumma (Harvest, 1969)
[ Pink Floyd - 1969 - Ummagumma ]

Pink Floyd - 1969 - Ummagumma

Samo nešto manje od dva mjeseca nakon prethodnog "More", osvanulo je novo iznenađenje - dvostruki album s dvije potpuno različite priče. Prva ploča bila je kolekcija od samo 4 vrlo dugačke live snimke, a druga studijski rad. Na 'živoj' ploči su dokumentirali Sydovu "Astronomy domine" u varijanti kako je ona trebala zvučati u studiju, a Waters se po vokalu gotovo nije ništa razlikovao od Syda. Mnogi fanovi su mislili da je ovo 'ona prava' snimka s njime, međutim sve su ove pjesme snimljene na koncertima tokom proljeća 1969. u vrijeme kada su radili drugi, studijski dio posla. Po mnogima, ovo je daleko bolje urađeno nego li na nespretnom debiju, ali se tu osjećalo da nedostaje ona lucidna otkačenost jer je sve teklo u strogo zacrtanim okvirima. Na kraju pjesme je vrlo šeprtljavo dodan pljesak publike s kojime su si Pink Floyd namaknuli prve veće sumnje u istinski potencijal. U snažnoj "Careful with that axe, Eugene" ispričali su morbidnu storiju koja se tumačila kontradiktorno s obzirom da su uvalili kamen temeljac space-rocku, a po mnogima mantrička "Set the controls for the heart of the sun" je odstupala kvalitetom od studijskih performansa s albuma "A Saucerful Of Secrets". Također se pojavila i izvjesna sumnja da taj 'live' uopće nije živi zapis, već studijska snimka koja imitira atmosferu psihodeličnog koncerta kakve su znali održavati sa Sydom u najboljem izdanju, te da su čak osim aplauza publike dodani u tišim dionicama i šumovi magnetofonske trake budući da se u tim mekšim stavcima ne čuje ama baš niti jedan glas auditorija, osobito u 13 minuta dugačkom instrumentalu "A saucerful of secrets". Kako god bilo, 27.IV (Mothers Club, Birmingham) i 2.V 1969. (Manchester College of Commerce, Manchester) su bile destinacije gdje su Pink Floyd izvodili svoj progressive rock oslobođen duhova Syd Barretta smišljajući veliki napad na masovnu populaciju. Veliki dio kritike je omalovažio ovaj njihov 'live' zapis smatrajući ga nevjerodostojnim trikom budući da su gotovo svi aplauzi na kraju pjesama gotovo identični, samo je njihov International Times dao najvišlju moguću ocjenu kao 'najbolja živa snimka rock benda'.

Studijska ploča gotovo ništa tonski i produkcijski nije odudarala od koncertnog zapisa kao da je sve urađeno na istom mjestu s isto naštelanim instrumentima samo s razlikom što nije bila rock već potpuno avangardna, iščašena i ekscentrična pri čemu se dalo primijetiti da bend nastavlja čeprkati po konfuzijama Syda Barretta pokušavajući dovući dio njegove mentalne svijesti u zvučno opipljivu sferu. Svaki od članova benda dobio je po jednu kompoziciju da u njoj radi što god hoće. Prve 4 instrumentalne kompozicije imenovane kao "Sysphus part I, II, III & 4" u trajanju od 13 i pol minuta su skroz bolesne horror metamorfoze koje se valjaju od klasične glazbe, elektro-akustike do preteča nečega što se u 21. stoljeću prepoznaje pod terminima kao što su dark-wave/ post-industrial/ drone/ dark ambient. "Grantchester meadows" sa cvrkutima ptičica, sve obilatijim korištenjem snimljenih zvukova iz prirode (koraci, zujanje muhe), laganom akustičnom staccato gitarom i nježnim Watersovim vokalom dala je naslutiti kako se bend nesumnjivo razvija u ogromnim razmjerima sve više se uvlačeći eksperimentalnim potezima koji su ustvari bili samo jako dobro smišljeni trikovi koji su kulminirali u lucidnoj vox-extended kompoziciji "Several species of small furry animals gathered together in a cave and grooving with a pict" s mnogo iskrivljenih vokalnih efekata. Ako do sada niste znali odakle su Super Furry Animals izvukli ime svojeg benda, a Flaming Lips, Pavement, Mercury Rev, Liars i slični nadahnuće za sve one svoje neobične egzibicije, evo pravog dokaza. Upravo odavde.



Električnih gitara gotovo i da nema na ovom čitavom studijskom dijelu albuma, jedino se pojavljuje repetativna Gilmourova solaža u "The narrow (part 2)", inače trodjelnoj kompoziciji od 12 minuta čija su prva dva dijela opet po mnogo čemu bitna za razvoj industriala, noisea i eksperimentalnog rocka. U svemu tome lagani treći dio pokazuje bluesersku rock etiku na koju će se navući na kasnijim albumima i ostvariti neslućene uspjehe. "The grand vizier's garden party" podijeljena također u tri stavka poput klasične glazbe glorificira učešće rock benda u kompletnoj glazbenoj umjetnosti. Momci su tada samo malo slušali klasične i avangardne kompozitore napravivši novi atak na svoj auditorij imitiranjem elektro-akustične scene, korištenjima efekata, elektronskih pomagala i posve novim sistemom pretvaranjem eksperimenta u konkretnu glazbu napravivši svojevrsno čudo koje tada nije uspjelo dostojno zaživjeti na rock sceni.

Kritike su uglavnom bile pozitivne, no neki magazini su taj dio albuma nazvali najgorim mogućim smećem koje se može dobiti od rock benda, katastrofom i velikom propuštenom prilikom da se priključe značajnijoj sceni Britanije. Čak su i sami članovi benda mnogo kasnije rekli da je "Ummagumma" najlošiji materijali koje su napravili ('ummagumma' je bio satiričan sleng njihovog roadieja za seks), te da kompletan album ne predstavlja ništa vrijedno. A dosegnuo je najbolju poziciju do tada (UK no.5 i USA no.74), prvi im je milijunski tiraž i izuzetno važan korak u tom ranom dijelu karijere s kojim su se uspjeli donekle izvući iz sjene Syda Barretta stvarajući ne bitno drugačiji smisao od onoga što je njega amortiziralo u glavi i psihi, već je poprimalo daleko veće i prepoznatljivije oblike benda koji više nije bio samo osrednje kreativan bend nakon njegovog odlaska.

PINK FLOYD - Atom Heart Mother (Harvest/ EMI, 1970)
[ Pink Floyd - 1970 - Atom Heart Mother ]

Pink Floyd - 1970 - Atom Heart Mother

Mason i Wright su se pripremali da postanu mladi roditelji, a Gilmour koji je još uvijek bio samac preselio se na neku staru farmu u Essexu. Waters je za to vrijeme radio svoj kućni studio u vrtu iza kuće u Islingtonu, no neočekivano su koncem 1969. dobili poziv od Michealangela Antonionija da učestvuju na soundtracku za film "Zabriskie Point". U Rimu su snimili mnogo materijala od čega su samo iskorištene 3 pjesme. Najefkektnije su bile "Come in number 15" i "Your time is up", nove varijante "Careful with that axe, Eugene" koje su poslužile za scenu eksplozije kuće u pustinji, ali s kompletnim radom, te osobito s odnosom kojeg je Antonioni imao prema njima bili su strahovito razočarani. Waters se prisjeća da je to bio 'pravi pakao' raditi s njime.



Kroz vrlo aktivnu 1970. (Waters i Gilmour su radili i na prvom solo albumu Syd Barretta "The Madcap Laughs") kada su obavili veliku američku i europsku turneju, uspjeli su u različitim periodima od proljeća do ljeta boraviti ponovno u Abbey Road studiju gdje su s Norman Smithom snimali i detaljizirali nove materijale. Smith ih je sve više podučavao finesama produkcije, pa su tako korištene po prvi puta široke magnetofonske trake od 1 incha s čak 8 kanala, posve novi miks pult s 28 ulaza, a nerijetko su eksperimentirali s akustikom koristeći istovremeno čak 20 mikrofona. U pomoć kao idejnog savjetnika pozvali su elektronskog istraživača Ron Geesina jer su naumili raditi vlastiti soundtrack na temu fiktivnog westerna. Naslovnu instrumentalnu temu "Atomic heart mother" napisali su s njime u suradnji. Traje nepune 24 minute i nalazila se s prve strane ploče, a po prvi puta su, dakako na njegovo inzistiranje koristili 'nijemi' vokalni zbor John Alldisa koji se pojavljuje i kao jedan od vodećih 'nijemih' vokala u pjesmi, te veliki orkestar EMI-ija sastavljen od duhača, gudača i udaraljkaša. Kompozicija je podijeljena u 6 stavaka pri čemu se neprekidno izmjenjuju elementi klasične i rock glazbe, a u nekim komadima i bend i orkestar zajedno sviraju. Bio je to prvi grandiozni zalogaj pun pretencioznosti, no zahvaljujući Geesinu nije omanuo. U četvrtom stavku "Funky dung" koji iznosi 5 minuta Pink Floyd su pronašli svoj novi zvuk i stil zasnovan na laganom blues tempu sa psihodeličnim gitarskim melodijama koje su svedene na bogato dizajnirane kratke solaže i Wrightov ritmički tretman klavijatura prošaran ambijentima. U njemu je vokalni zbor zajedno s Allidsom koristio samo semantički oblik jezika bez značenja, odnosno jedan segment vox-extended tehnike koju je tada već patentirala njujorška umjetnica Meredith Monk. Grande finale se odmah pojavljuje u "Mind your throats please" gromovitim fanfarama i kraćim psihodeličnijim eksperimentalijama punim neartikuliranih krikova, a posljednji dio "Remergence" su činile brojne improvizacije svih aktera miksane u šarži neobično harmonične kakofonije s pojačanim prethodnim uvodom u grande finale.

Drugi dio ploče čine lagana akustična balada "If", klavirski county komad "Summer of '68" u kome pjeva Rick Wright i koriste usluge duhača EMI orkestra s laganijim progressive uporištem predviđenim za singl, dok je, također akustični folk "Fat old sun" od prvobitnih 15 minuta skraćen na pet i pol minuta. U njoj pjeva Gilmour koji je očiti vokalni idol Thom Yorka iz Radiohead. Nedvojbeno je da ga je mnogo 'pokrao' u patetičnim laganicama... Pjesma je dugo vremena bila jedan od favorita cijelog benda koji se još uvijek tražio, a na nagovor njihovog roadija Alana Stylesa kao završnu stvar uvrstili su čak i posve nepotrebnu "Alan's psychedelic breakfast" od 13 minuta sastavljenu od njegovih monologa snimljenih u kuhinji kad si je pripremao doručak. Bend je dodao neobaveznog jam-sessiona razvijajući slobodne improvizacije pri čemu su se Wright na klavijaturama i Gilmour na gitari prikazali kao vješti instrumentalisti, ali pjesma osim Stylesovih monologa nije imala ama baš nikakav iole konkretan tekst. Sve je bila čista zafrkancija.

Na albumu su po prvi puta isprobavali stereo zvuk odvajajajući kanale osmišljavajući fikciju o kvadrofoniji miksajući sav materijal na 4 zasebna kanala, no tada tu ideju baš nitko nije shvatio osobito intrigantnom. I premda ovaj puta namjerno nisu išli da izbace singl (još dugo vremena će im svaki singl proći nezapaženo), a mogli su barem "Summer of '68", album je po prvi puta u njihovoj karijeri osvojio UK no.1 (na listi najprodavanijih se zadržao 18 tjedana) i donekle popravio plasman prošlog "Ummagumma" ostvarivši USA no.55. U Americi su i dalje bili sporadično interesantni, no nedugo potom ovo je postao njihov prvi dvomiljunski album od kojeg su konačno počeli dobivati vrlo lijepe tantijeme na bankovnim računima. Čitatelji magazina Melody Maker su album izglasali kao no.2 za 1971. godinu, a odjek kritike je bio sve više pozitivniji, pa čak i oduševljavajući zbog istraživačkog potencijala kojeg je bend sve više i hrabrije pokazivao u tada već naveliko popularnom fahu progressive-rocka.

PINK FLOYD - Meddle (Harvest/ EMI, 1971)
[ Pink Floyd - 1971 - Meddle ]

Pink Floyd - 1971 - Meddle

U Watersovom kućnom studiju u Islingotnu bend je uglavnom održavao probe i radio različite eksperimente često pozivajući tada još nedovoljno afirmiranog John Leckieja da im koordinira zvuk prilikom svirke. Leckie je radio solo album George Harrisona "All Things Must Pass" nakon raspada The Beatles, mnogo kasnije će se proslaviti radeći sa Simple Minds, The Fall i prvim albumom The Stone Roses. Kako nije bilo nikakvog profesionalnog ugovora, Leckie je za sve te sessione od njihovog managera dobivao samo priliku da s njima prazni bezbrojne butelje kvalitetnog vina i puši gomile jointa. Naposljetku, kad su materijali bili spremni za studio, Leckie je samo uključen da operira s magnetofonskim trakama tako da je svojevoljno odustao od bilo kakve daljnje suradnje s njima.

15.V bend je nastupio kao headliner na Christal Palace Garden Party održavši koncert od čak 2 i pol sata gdje su osim svjetlosnih efekata imali vatromet i ogromnu gumenu hobotnicu od 15 metara koja je napunjena vodom kad su svirali pjesmu "Return to the sun of nothing" (samo nešto kasnije je preimenovana u "Echoes"). Tom prilikom je padala obilata kiša, te izvodeći "Astronomy domine" njihovi tehničari su zbog rominjanja pojačali zvuk do nesnošljivosti pri čemu je od buke uginula sva riba u jezeru, a bend se našao na udaru medija kao opasan po okolinu i sluh.

Postajali su sve veće i značajnije ime, no ovaj šesti album im je ispao vrlo blijed i neinventivan. Pjesme poput "A pillow of winds", "Fearless" u koju su ubacili tada već opće prihvaćenu nogomentu himnu navijača FC Liverpool sa živim zapisom skandiranja "You never walk alone" i "San Tropez" su bile nešto najtananije što je bend ikad napravio. Akustične s ponekom dozom jazz-pop/cabaret referenci, striktno komercijalno podilaženje domačicama i prosječnom britanskom mentalitetu i kao takve su se pokazale apsolutno neatraktivne, čak daleko lošijim i neinventivnijim pop-zezalicama The Beatles, Beach Boys, Cat Stevensa, P.P.Arnold, The Bee Gees ili tada rastućom tinejdžerskom senzacijom The Bay City Rollers. Lucidnu blues laganicu "Seamus" su napravili uz pomoć istoimenog psa Steve Mariotta koji je zavijao i cvilio na vokal Gilmoura, te se smatra njihovom najgorom pjesmom u karijeri gdje čak nisu imali niti smisla za humor, ali su zato solidan posao napravili u dvije najznačajnije pjesme. Uvodni instrumental "One of these days" s izuzetnim linijama Watersa u obilatim delayima s nabojem funka pri čemu je koristio dvije bas gitare, te snažna pratnja Wrighta i gitarske distorzije, eksperimentalno korištenje naglašene bas pedale, kratki Gilmourov 'grovl' kao preteča black/death metal stila i općeniti 'techno/trance' ugođaj kompozicije su djelomično izvukli strašno površan dojam ovih kraćih pop pjesama od kojih se očekivalo najviše. "Echoes", danas njihova gotovo najlegendarnija stvar iz ove druge faze karijere nakon odlaska Syd Barretta u trajanju od 23 i pol minute bila je kompletna druga strana ploče gdje su konačno definirali svoj stil mnogim aranžmanskim promijenama, kompleksnim nadogradnjama i žanrovskim prelamanjima laganog blues/soft-rocka, psihodelije, eksperimenata, hard-rocka, funka (mnogo toga su par godina kasnije pokupili Bijelo dugme), te su stvorili nadogradnju terminu koji se u početku zvao simfonijski-rock (sympho-rock).



S obzirom da niti ovaj puta opravdano odabrani singl "One of these days" s poleđinom "Fearless" nije imao ama baš nikakav odjek, opet se desilo veliko čudo da album dospije do UK no.3 (USA no.70), s vremenom je postao još jedan u nizu megamilijunskih (na listi najprodavanijih u Britaniji se zadržao 82 tjedna!), no nije bio 'medalja' (meddle=medal) njihove karijere. Kritika je mnogo špekulirala o njemu za i protiv, čak su neki kritičari pjesmu "Fearless" nazvali najboljom u njihovoj karijeri, a ocijene su bile kontradiktorne. Kako god, ovo je bio još jedan od njihovih slabijih radova koji se konačno oslobodio Sydove karizme tražeći svoj idealan stilski model.

PINK FLOYD - Obscured By Clouds (Harvest, 1972)
[ Pink Floyd - 1972 - Obscured by Clouds ]

Pink Floyd - 1972 - Obscured by Clouds

S ovime sedmim albumom ispali su iz igre velikog benda. U vrijeme njihove najveće popularnosti koncem 70-ih, ova ploča uz "Ummagumma" jedina iz njihovog opusa nije objavljena u bivšoj Jugoslaviji jer je bila nedovoljno atraktivna. U to vrijeme, 1972. Watersu je umro otac i nije se htio prihvatiti pisanja pjesama, već je ovdje nabacao neke svoje nerealizirane tekstove koje su otpjevali Gilmour i Wright. On se kao glavni vokal pojavljuje jedino u šlageraškom singlu "Free four" (poleđina je bila lagana balada "Stay") u kome pokušava biti optimističan, a za divno čudo benda, ovo je navodno bila prva pjesma koju su vrtjele radio stanice u USA.



Album je bio ponovno soundtracks karaktera za film "La valée" njihovog ranijeg mentora, režisera Barbet Schroedera kome su napravili glazbu za fim "More". Film je bio referenca o čovjeku koji živi na drvetu i priča o njegovim putovanjima, no bend se odlučio da iskoristi samo nekoliko kompozicija iz filma dodavši Watersove tekstove. Zaključali su se dva puna tjedna (23.III-6.IV) u pariški studiji Château d'Hérouville (Hérouville) i nitko osim managera nije mogao ući u njega. Što se tamo točno dešavalo nitko ne zna, ali je činjenica da su tada Pink Floyd kao nikad u karijeri bili ovisnici o teškim drogama i ta izolacija im je pomagala u skidanju s njih. Oni sami nikad nisu priznali da su ikad konzumirali droge, ponašali su se poput Syda plašljivo i stidljivo gradeći svoj image pristojnih momaka s pristojnim pjesmama i velikom scenskom potporom, no priče su sasvim drugačije bile iza blindiranih vrata. Nick Mason je tek jednom samo otkrio da je taj dvotjedni boravak u pariškom studiju predstavljao 'bitku za vlastiti život' gdje su razmatrali kako je njihov prijatelj Syd zastranio. Usput su snimili zacrtani soundtrack s gomilom manje-više bezveznih pjesama za koje su dobili masnu lovu, a jedina prava rokačina bila je "The gold it's in the..." koju pjeva Gilmour i donekle dvo i polminutni hard-rock instrumental "When you're in" s fade-outm od čak punih minutu vremena. Ostatak materijala je skoro pa nevažan u njihovom opusu. Pjesme su vrlo kratke do maksimalno 5 minuta i ovdje se po ničemu ne može razaznati njihov sve raskošnije razvijen talent u komadima "Burning bridges" i finom blues/rock broju "Chilhood's end" kojeg će desetak godina kasnije iskoristiti za hit-singl "Not now, John". Vrlo lijepu akustičnu baladu "Wot's ... uh the deal?" prvi puta uživo je izveo Gilmour tek 2006. na solo turneji. Završna "Absolutely curtains" ponovno je bila jedna od njihovih pretenzioznih metamorfoza: prvi dio pjesme je uglavnom napravio Wright dugotrajnom minimalističkom psihodelijom klavijatura, te su dodani obredni samplovi Magupa plemena iz filma kao završna špranca cijelog albuma. Usput, opet su Pink Floyd bili avangardni: ovakav stil će tek zaživjeti s Peter Gabrielovim "Biko" i world-music scenom 80-ih.

Iako im nitko nije priznao da su bili prvi veliki bend koji je koristio elektronske bubnjeve, pa čak niti u vrijeme najveće dominacije synth-popa i new-romanticsma, prešutkivalo se da psihodelična "Mudmen" puna Wrightovih elektronskih performansa, a osobito uvodni naslovni instrumental "Obscured by clouds" nisu imali utjecaj na cijelu scenu otpočetu par godina kasnije s Kraftwerk i Ultravox. Ova posljednje navedena čak gotovo i ne zvuči kao Pink Floyd po čemu su definitivno bili avangarda budućnosti samo to tada opet nitko nije shvatio.

Čitavu godinu su prošli skoro neprimijetno unatoč tome što se album ponovno našao među najprodavanijima (UK no.6, USA no.46), održali su promotivnu turneju koja je mnoge ostavila ravnodušnim, te su se nakon dužeg vremena pojavili u javnosti davši interview za francusku TV postaju ORTF. Snimljen je i kraći filmić sa snimanja albuma, a sve se to po prvi puta našlo na DVD-u "Live at Pompei" Rogera Watersa. Pjesma "Childhood's end" je jedina koja se ikad izvodila uživo, a da je dio originalnog sountracka. Inače s ovog albuma na koncertima su još jedino svirali instrumental "Obscured by clouds" i "When you're in" s naglašenim dimnim efektima. Kritika je kao nikad prije ostala posve ravnodušna na ovaj album, a čak niti najvjerniji fanovi benda nikad nisu izdvajali niti jedan osobiti favorit s njega premda bend nikad nije za album rekao niti jednu negativnu riječ. Bila je to njihova katalizacija i filtriranje, neophodno u životu od kojeg su htjeli napraviti puno više nego li je to Syd Barrett kao glavni začetnik benda apsorbirao u glavi.

horvi // 16/10/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija (2. dio)
  • The Piper At The Gates Of Dawn (1967)
  • A Saucerful Of Secrets (1968)
  • More, soundtracks (1969)
  • Ummagumma (1969)
  • Atom Heart Mother (1970)
  • Meddle (1971)
  • Obscured By Clouds (1972)
  • The Dark Side Of The Moon (1973)
  • Wish You Were Here (1975)
  • Animals (1977)
  • The Wall (1979)
  • The Final Cut (1983)
  • A Momentary Lapse Of Reason (1987)
  • Delicate Sound Of Thunder, live (1988)
  • The Division Bell (1994)
  • Pulse, live (1995)
  • Is There Anybody Out There? The Wall Live 1980-81, live (2000)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*