Da Pink Floyd odavno više nisu epohalno važan bend zna valjda svatko. Njihova bogata prošlost 60-ih i 70-ih s nizom antologijski važnih albuma za rock, a posebno za eksperimente i avangardni pristup ostala je i dalje na svom mjestu u obaveznom katalogiziranju i sortiranju naprednih struja koje su bitno pomaknule granice u poimanju različitih žanrova, ali su kasniji periodi s mnoštvom previranja, individualnih trzavica i samog nesklada u odnosima unutar benda utjelovili vrlo blijeda izdanja sa sve manje i manje mašte.

Odlaskom Rogera Watersa 1985. i ustoličenjem Dave Gilmoura kao nositelja na sva prava vezana uz ime benda finiširala su daleko najmršavijim albumom "The Division Bell" (1994), ali i ogromnim koncertnim spektaklima, te nesumnjivo opravdanim tržišnim efektom s obzirom na samu ulogu veličine i nekadašnjeg značaja. I upravo iz tog vremena 1993-94 datiraju svi ovi snimci sabrani na 50-tak minuta studijskog materijala nastalog iz mnogobrojnih sessiona uglavnom na Gilmourovom raskošnom brodu Astoria na Temzi s Nick Masonom (bubnjevi) i pokojnim Rick Wrightom (klavijature). Iz te sve šarže različitih snimaka koje im nisu odgovarale za dotični album (a neke su djelomično i komadi originalnih pjesama) načinjen je uhu najšire audijencije zanimljiv zvučni kolaž pretopljen u 4 dijela. Komad po komad se umiksavao stručno i precizno: većina kompozicija je vrlo kratkih duljina do 2 minute, instrumentalnog su karaktera i očigledno je da Gilmour niti nakon opsežnog produkcijskog posla u kome su mu pripomogli Andy Jackson (svirao bas u nekim stvarima), te dva velikana Youth (Killing Joke) i Phil Manzanera (ex-Roxy Music) nije pronašao niti najmanje inspiracije da napiše tekstove. Tek se kao spoken-word narator nakratko pojavljuje u uvodnoj "Thing left unsaid", vokodiranoj "Talkin' Hawkin'" i kompletno pjevajući u završnoj "Louder than words" koja je objavljena kao potpuno bezuspješan i gotovo neprimijećeni singl. S razlogom. Jedan je od njihovih ubjedljivo najlošijih singl izdanja u karijeri, no sam album se unatoč tome okitio titulom UK no.1 i USA no.3 prodavši se samo u nepunih mjesec dana u impozantnom milijunskom tiražu. Fanovi su im i dalje vjerni, a Gilmour je barem mogao naškrabati bilo kakve tekstove za skoro 7 minuta dugačku "It's what we do" (čitaj: kopija "Shine on you crazy diamond") pa da se zna 'što mi to radimo', donekle plesnoj "Sum" (5 minuta), relativno klasičnoj zabavnjačkoj laganici "Anisina" stvorenoj za radijski festival s Petrom Grašom, Gibonnijem ili Goranom Karanom, te možda nešto podariti brojnim instrumentalima s interludijima pokojnog Wrighta da mu oda trenutak pažnje i naglasi kakav je to samozatajni umjetnik benda bio. Ali nije.



Ovakav produkcijski vješti trik u kome su Pink Floyd i dalje ostali progressive-rock bend na lovorikama, dakako s užasno sporim tempovima i tek tu i tamo ponekim plesnijim ritmom ("Allons-Y (1)" i "Allons-Y (2)"), elem shemom "The Wall" (1979) albuma kada su po prvi puta lažno kompresirali sve one dugačke kompozicije od 20-tak minuta na niz rascjepkanih djelova pokazatelj su potpune Gilmourove neinventivnosti s kojom više žanru ne može podariti nikakvu uzbudljivost. Osim one stereotipne, cd i iTunes generacije, one koju svakodnevno viđamo po ulicama sa slušalicama, mobitelima i kojekakvim playerima po džepovima. 'Aha, ovaj dio mi se ne sviđa, to ću preskočiti'. Pa je Gilmour to fino upakirao u kratko izrezane stavke povezavši ih s nekom vlastitom fikcijom inspiriranom na prirodnoj bazi - rijeci Temzi koja mu je sanjarski poslužila da od toga stvori instrumentalnu rock simfoniju koja samo imaginarno reflektira pokušaj metafizičkog tumačenja života u kojeg se upliću starost, jesen, noćno svijetlo, splavar, biseri… Koncept ovdje dakako postoji vijugavši u linearnosti, predvidljivosti i potpunoj bezidejnosti. Nema ni malo, pa niti mrvicu eksperimentalnog 'tika' figuriravši se samo na sposobnosti jako dobrog miksa maskiranja kreativne plitkosti s gomilom slatkaste ambijentalne muzike, onakve kakvu je bend na daleko konkretniji način isporučivao u svojim najkomercijalnijim fazama sa cjelovitim pričama i bogato opremljenim lirskim strukturama koje su imale generacijski važne poruke i nevjerojatne planetarno-medijske i financijske učinke.

De-luxe izdanje albuma sadrži još 3 bonusa - ambijentalne "TBS9", "TBS14" i jednu nevjerojatnu hard-rock/stoner ružionu "Nervana" (naravno, sve su instrumentali) kakvu Gilmour na gitari nije sa svojim žicama stvorio još od 1969. i soundtrack albuma "More" (prisjetite se pjesama "The Nile song" i "Ibiza bar"). Tek tu i tamo je kroz karijeru stisnuo distorziju koliko mu je to Waters dozvoljavao. Da je otišao u gitarsku rokačinu za koju ima senzibilitet i prljavi vokal, puno više bi napravio u pogledu kreativnog integriteta, ali vjerojatno bi se kao komercijalno megauspješan autor znatno stanjio na bankovnom računu. A to se njemu ne sviđa. I dalje drži vodeći pijedestal u rocku zavaravajući samog sebe da je jedan od najboljih i najpriznatijih gitarista u rocku. Samo što si ti to Dave konkretno napravio u zadnjih 30-tak godina?

Naslovi: 1.Thing left unsaid, 2.It's what we do, 3.Ebb and flow, 4.Sum, 5.Skins, 6.Unsung, 7.Anisina, 8.The lost art of conversation, 9.On Noodle street, 10.Night light, 11.Allons-Y (1), 12.Autumn '68, 13.Allons-Y (2), 14.Talkin' Hawkin', 15.Calling, 16.Eyes to pearls, 17.Surfacing, 18.Louder than words

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 27/11/2014