Nedovoljno jasno izražena poetika sasvim solidnog post-punk/gothic benda iz Niša. Nije alternativni rock kao što se pokušavaju nazvati. Zna se što je alternativni rock. To treba biti jače od Pixies i moćnije od Bowiea iz ranih 70-ih. Ovo su stariji retro mračnjaci s nedovoljno izraženim kreativnim potencijalima.
U nizu još nekih vrlo sličnih retro izdanja gdje je slučajnom, pa i dobronamjernom slušatelju teško raspoznati neke prastare ex-Yu new-wave bendove od današnjih, posebice onih koji su imali daleko niži komercijalni rejting ali su bili neko vrijeme u igri, pristiže jedan album za kojeg sam po naslovima pjesama mislio da sam ga već odslušao. Ali nisam jer me nešto dobro zavaralo. Naslovi gotovo svih pjesama su nerentabilno neefeketni, sporadični i vrlo trivijalni, onakvi da su skloni zaboravu, poput "Mi nismo sami" (nije obrada Filma, a niti novosadskih Maski), "Prah i pepeo" (ne, nije Bowie, a ponajmanje Tony Cetinski), "Hodaj sam" (nije EKV), "Do kraja sveta" (nije U2), a šta reći tek o nazivima "Ona", "Ostani tu", "Čudan svet", "Dole niz reku", "Više nisam tvoj" (nije Dino Dvornik), "Ti nikad nećeš biti kao ja", "To nisam ja"...?

Potencijalnog slušatelja to svakako može itekako zbuniti da je to već negdje slušao i čuo, međutim, radi se o posve novom izdanju prilično starog benda iz Niša (postoje od 1989. godine) u kome ima nekih vrlo prijatnih pjesama koje kao tekstopisac potpisuje vokalist, basist i gitarist Boban B. Marković. Njegovu pratnju ovdje čini Petar Đorđević (bubnjevi, prateći vokal), Dragan Živković (bas i gitara), te Lazar Petrović (slide-gitara). Još jednu enigmu predstavlja naziv benda: na omotu piše Kuća, a na poleđini i sa strane Grupa Kuća, dok u zaglavlju stoji The House. Kako se bend točno zove? Nebitno je što želi, a zna se, želi biti slavan. Možda i bude. Ali ne s ovime albumom.



Naravno, ne sviraju house već nekolicinu miš-maš izmiješanih stilskih referenci na new-wave, malo gothica i blues uz sasvim pristojnu produkcijsku potku Čedomir Ilića. Ono što je najbitnije, bubnjevi su živi, analogni, nema elektronike, samplova i svih onih sofisticiranih kompjuterskih čudesa s kojima se zataškava nedovoljno snažna fleksibilnost i nemogućnost benda da ostvari autentičan prikaz vlastite koherencije. Daleko najbolji dio materijala su električne staccato gitare koje daju mračnu atmosferu i solidna ritam sekcija, nešto slabiji element su Bobanovi vokali koji jesu hrapavi i rockerski, ali su istovremeno i vrlo linearni za neki jači ubod (taman negdje otprilike poput Dave Gilmoura, Pink Floyd), dok su najslabije poetske figure u kojima prevladava opsesija uobličavanja njegovih ličnih paranoja i frustracija identificiranih s velikom dozom urbanog otuđenja bez ikakvog pokušaja da izreče nešto što već ranije mnogi nisu rekli i otpjevali. On se stavlja u ulogu osebujnog mislioca o životu, propalih ljubavi i mračnijeg pogleda na svijet, ali ne daje ama baš nikakvu lirsko smislenu poantu. Očigledno glorificira na EKV način vlastiti svjetonazor kao što svaki mračnjak i depresivac pokušava smuvati vlastitu fikciju metaforama u kojima niti samome ne sebi ne daje ništa drugo osim prividne satisfakcije da je donekle izrazio svoju osobenu karizmu. Gledajte, nemam ništa protiv takvog stava, da se razumijemo, ali to je nedovoljno. Ima nešto daleko dublje što čuči u tom momku, samo još nije došao do tih spoznaja o čemu bi točno i na koji način trebao govoriti. Vidljiv je manjak one totalne poetske iskrenosti...



Uvodna pjesma "Mi nismo sami" gotovo da su malo brže reference "Roxaine" The Police uz dvosmisleni tekst koji se odnosi na muško-žensku relaciju ('zašto si hladna?') i neke možebitne drugačije predrasude. Neke pjesme su u suštini vrlo šture (relativno brža i post-punkerski energičnija "Ona"), neke nadebelo podsjećaju na glorifikacijski nedorečenu poantu EKV, Grad, Fit i Ogledala ("Hodaj sam"), neočekivani blues trenuci odvode percepciju u drugačijem pravcu s ponekom, ali vrlo rezerviranom socijalno-društveno angažiranom potkom ("Ostani tu" - 'ostani tu, ali ne idi predaleko/ zakorači u zelenu močvaru, kroz trsku suvoparne mimikrije ti si plen, uloge su zamenjene...'), dok je recimo "Čudan svet" posve nepotreban reggae s mnogim insinuacijama na The Police "One world". Istu pjesmu je Sting na onom jako dobrom live zapisu "Bring On The Night" (1986) uobličio u fantastičnu jazz/pop plesnjaču, dok je ova tek blijedi pokušaj nečeg sličnog. Ima ovdje i mekšeg boogie-bluesa a'la ZZ Top ("Dole niz reku", odlična slide gitara) i klasičnog gothic-rocka s pop štimungom ("Više nisam tvoj", "Prah i pepeo", "Do kraja sveta" s ponešto referenci Siouxsie And the Banshees, zatim The Cure-ovska post-punk/post-rock/doom laganica "To nisam ja", te akustična "Ti nikad nećeš biti kao ja"), no Boban je svoje najveće kreativno dostignuće dao u dva zadnja instrumentalna komada, odličnoj staccato neo-folk laganici "Monogram" (s odjecima kardiograma) i "Epilogue" koji zajedno čine 11 minuta odličnog mračnog potencijala s psihodeličnim gitarama, disonantnim tonovima, te post-rock/doom fleksibilnošću koja je opet na zavidnoj razini ne samo The Cure, već i velikana poput Pink Floyd, jasno saznavajući da kao instrumentalist ima sjajne predispozicije. Po meni je ovaj posljednji komad daleko najbolji dio albuma i najradije ću ga slušati. Vrlo je dubok i fučka mi se za ostatak albuma.
On još nije sazrio kao kompletan autor, miješa boje nestručno kao i žanrove, eksperimentira transžanrovski s pokušajima stvaranja velebnih kompozicija, naginje ka psihodeličnosti i dubokim porukama, ali mu to još ne ide od ruke upravo zbog šarže smjese koju ukalupljuje. Uzore treba ostaviti kod kuće i ne prćkati mnogo po njima već se uputiti tamo gdje se najbolje osjeća. S Marsa se vidi da je to psihodelija, a nikako ne revival new-wavea na pop način. Za hitove on nije spreman. Nema ih u rukavu mada bi svatko želio ostvariti u početku veliki zalogaj. U tom pogledu je album definitivan promašaj jer mu manjka generacijski važne lirske poruke zarobljene u neskladu autorskog htijenja i čarobnog žara 'gomile' koja će skandirati refrene. Do toga se dolazi postepeno. Prvo je bitna pjesma, a tek sve onda ostalo. Doći će to na svoje, kad-tad. Možda s idućim radom.

Naslovi: 1.Mi nismo sami, 2.Ona, 3.Hodaj sam, 4.Ostani tu, 5.Čudan svet, 6.Dole niz reku, 7.Više nisam tvoj, 8.Prah i pepeo, 9.Ti nikad nećeš biti kao ona, 10.Do kraja sveta, 11.To nisam ja, 12.Monogram, 13.Epilogue

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 19/11/2014