Svakom pažljivijem gledatelju filma "Singles" s Matt Dillonom i Bridgite Fonda koji je emotivno dramatično, ali, ruku na srce i sporadično, opisao zadnju kreativnu rock scenu 20. stoljeća grungea iz Seatllea (uostalom taj film su valjda svi morali gledati), nije promakao jedan bitan detalj. Na koncertu Alice In Chains kada su svirali u poderanim hulahopkama i obučeni asocijalno nelogično, posve nakrkani s heroinom, stajao je jedan momak s majicom benda Obituary. Da li je režiser slučajno baš njega odabrao i da li je to bila namještena scena nikad se nije saznalo od Cameron Crowa, no imao je 'nos' za budućnost. Svi ti bendovi tadašnje scene su gotovo izumrijeli, dakako nisu zaboravljeni, ali je Obituary ostao i dan danas kao jedan od glavnih pionira death metala.

Poniknuli na Floridi davne 1984. pod nazivom Exucitoner, vrlo dugo na njih širi auditorij nije obraćao pažnju, ali su bili jako dobro znani u underground krugovima došetavši slučajnim putevima i do mene. Imao sam jednu jako dobru priliku preko mojeg starog kolege da snimim jedan od njihovih starih albuma, negdje 1993. bratu moje tadašnje djevojke. On se oduševio rekavši da nikad prije toga nije slušao nešto tako dobro, a obožavao je metal. Stvar Obituary-ija je da nisu samo death ili metal bend, već stilski i hardcore-punk koji se jako dugo zataškavao u njihovom stilu. Oni u principu na ovome devetom albumu čak i nisu death, ne onakav kakvog rade bendovi današnjice, već održavaju konstantu znanu otprije barem dvije decenije i to je jedna od slabijih strana ovog albuma što je gotovo polovica pjesama zamorna i vrlo predvidljiva.

Moguće da je uzrok tome i promjena originalnog basiste Frank Watkinsa umjesto kojeg je došao Terry Butler (ex-Death i Six Feet Under), kao i usiljeni vokal frontmena John Tardyija koji je s godinama izgubio glas i sve više pjeva grčevito poput hardcore punkera. Tek se u ponekim pjesmama naziru reference deatha poput uvodne "Centuries of lies", zatim "Deny you" i "Minds of the world" u kojima je manje-više ispoštovan ekstremniji stil osjetno s ponekim starim žarom, a recimo "Visions in my head" i namjenska "Back on top" dovući će i solidne poduplane solaže i harmonije što donekle čini zadovoljštinu staroj ostavštini. Međutim osnovni problem albuma je što su ama baš sve pjesme utemeljene na riffovima Kenny Andrewsa (ritam gitaru svira Trevor Peres) i vrte se u standardnom krugu obrazaca s vrlo malo kreativnog truda isporučujući nedostatno dovoljan učinak. Onaj prosječni i nedovoljno uzbudljiv, ali ako se traži headbanging, ima ga u sasvim pristojnim količinama. Pjesme su čak i predugačke, gotovo svaka nakon prve minute zapada u repeticije, nepotrebno su razvučene i na 5 i pol minuta, a literarno gledajući Tardy ne pokazuje niti najmanju volju za promjenama percepcije pisanja tekstova. Sve su mu teme proizašle od jedne u kojoj se treba naglasiti strepnja, patnja, napetost i strah.

Oni koji su znali što očekivati od nove postave 'osmrtnice' ostati će ravnodušni, bend će sasvim sigurno izgubiti i neke stare fanove, a teško da s ovime mogu pridobiti nove jer remont koji su trebali napraviti još u 90-im sada bi bio isuviše zakašnjeli potez. Pa stoga, praši onako kako znaš…

Naslovi: 1.Centuries of lies, 2.Violent by nature, 3.Pain inside, 4.Visions in my head, 5.Back on top, 6.Violence, 7.Inked in blood, 8.Deny you, 9.Within a dying breed, 10.Minds of the world, 11.Out of blood, 12.Paralyzed with fear, 13.Intoxicated, 14.Bloodsoaked

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 29/12/2014