Kad bend svoj četvrti album nazove po vlastitom imenu predstavlja li to manjak inspiracije? Ne mora biti. Pa mnogi su ih tako krstili i u kasnijim fazama karijere dosežući zavidne komercijalne i umjetničke fokuse, no ovi prezreni američki glam-metalci koji momentalno žive u Hollywoodu ipak nisu Zeppelini, Gabriel ili netko sasvim deseti. Samo su skinuli onaj glamurozni make-up koji ih je činio 'starijim' i 'produhovljenijim' likovima otkrivši da su ustvari tek sad na putu ka fizičkom sazrijevanju.
Produkciju albuma potpisuje Bob Rock, čovjek koji je Metallici udahnuo komercijalni multimilijunski šlih "Black" albuma i neće biti nikakve dvojbe da i s ovim mladićima ne omasti brk jer se u igru oko njih uplela cijela industrija. Nakon odličnog, ali pretjerano omalovaženog prethodnika "Wretched And Divine: The Story Of The Wild Ones" (2013) pojavile su se ogromne polemike vrijedi li ovaj bend išta. Ma vrijedi, samo su se dečki toliko pretenciozno i prenapuhano izbacili u smosvojne zvijezde da je svima bilo muka čime su si napravili veliku štetu bez posebnog umjetničkog pedigrea. Jest, taj posljednji album je bio vrlo dugačak konceptualni rad, naporan i pretrpan gostima, ali ostaje kao dokument sazrijevanja jednog otprilike Bowiea koji je u sličnim postadolescentnim godinama znao daleko bolje iskoristiti talent.



Ovdje se 'nevjesta s crnim velom' prikazuje u suštini onakvoj kakva jeste, nešto zrelijim i svirački sposobnijim za kompleksnije varijante, no i dalje se strogo čvrsto drži zakona uvod-stih-refren-solo gotovo izbacivši violinske dionice Jinxxa koji je imao znatnih doprinosa na ranijim albumima. Prvi dio je frenetično nabijen klasikom od dva uvodna singl brzanca "Heart of fire" i "Faithless" s miomirisom thrasha (tko zna šta sve nije producent ovdje iskoristio da dotjera i ušminka pjesme), te "Devil in the mirror" koja je referenca za sve one koji se doživljavaju vizualno aludirajući na tu prokletu primamljivu vanjštinu. Jes, ovi dečkići su tako mladi i istetovirani, te bez šminke djeluju kao nafurana ekipa balavaca koja o životu pojma nema, a ustvari pjevaju i sviraju vrlo degutantne pjesme o nastranosti upravo društva u kome žive, te imaju poneku simpatičnu dosjetku o ljubavnim ubojstvima, primjerice laganica "Goodbye agony".



Međutim kad se prihvate angažiranijih poduhvata s gordim porukama kao primjerice u pjesmama "World of sacrifice" ili "Last rites", hvataju se u koštac osobne gluposti na ivici Billy Idola koji je u svojim tekstovima trabunjao svašta bezveze s ciljem punkerske etike na globalnoj pop razini, a ovi momci bi tu razinu sasvim lako mogli preskočiti da samo imaju malo više klikera u glavi. Jača pjesma dolazi u "Stolen omen" s izrazitijim vokalnim radom frontmena Andy Biersacka i donekle tekstualno dotjeranog angažmana u "Drag me to grave", no ovdje mnogo truda doslovce pada u grob jer nema suštine. Sve je ovdje usiljeno melodično, nekim konstitucijskim sistemom programirano da ovih 11 pjesama postanu hitovi koji će teško to i postati, nema priče, nema koncepta i cijeli album je doslovce prazan prikazujući bend prilično bezidejno, samo u želji za uspjehom na novoj razini bez šminke. Evo, to smo mi, oni prirodni, neglumljeni.

A mnogima se oni ovakvi bez make-upa ne dopadaju, onima kojima su bili mrski još će teže podnijeti njihovo ogoljenje na 'čista lica' i ova nagla promjena imagea se doima preuranjenom, otprilike vrlo sličnom kada je Adam Ant 1982. raspustio svoje 'mrave', skinuo šminku i krenuo u solo karijeru. Black Veil Brides nisu Bowie koji je image transformirao u mnoge stilizacije. Morati će se dokazati glazbeno i lirski, a ovdje su u tome vrlo tanani i neuvjerljivi.

Naslovi: 1.Heart of fire, 2.Faithless, 3.Devil in the mirror, 4.Goodbye agony, 5.World of sacrifice, 6.Last rites, 7.Stolen omen, 8.Walk away, 9.Drag me to the grave, 10.The shattered God, 11.Crown of thorns

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/01/2015