Ovo je, čini se, godina "staraca". Nakon odličnih albuma Bruce Springsteena, Erica Burdona, Paul Simona, David Gilmoura i Johnny Cash je, doduše posthumno, objavio veliku ploču.
Još je početkom godine Rick Rubin izjavio da radi na posljednjem Cashovom albumu iz "American" serije i da će to zapravo biti ono pravo i baš onakav album kakav je Johnny oduvijek želio. Moja znatiželja i nestrpljenje su bili neizmjerni i jedva sam dočekao izlazak albuma prije nekih mjesec dana. I - zaista, ovaj Cashov album je nešto posebno. Kad ga sluša, čovjek jednostavno zna da je to njegov posljednji album i da ga uskoro neće biti kao što je i opisao u svojoj posljednjoj autorskoj pjesmi "Like the 309". Instrumentarij je naglašeno i namjerno siromašan i često možete uz Cashov napukli glas čuti samo akustičnu gitaru. Ali uz jake pjesme jakih autora kao što su Bruce Springsteen ili Gordon Lightfoot Vam nešto drugo i ne treba. Samo CASH kao što i piše na coveru albuma. Sve je jasno kao dan. Ovo je najbolji posthumno objavljeni album nakon Gram Parsonsovog "Grievoeus Angel" i najbolji od svih Johnnyevih "American" albuma.

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 22/08/2006