Sjećate li se zadnjeg pravog studijskog albuma "Further", objavljenog u davno ljeto 2010. kad je svijet još koliko-toliko izgledao sretan? Tad su Tom Rowlands i Ed Simons bili pronicljivo hrabri objavivši ga između ostalog i na iTunes izdanju koje tada baš i nije prakticiralo mnogo ljudi, osobito ne ona generacija audiofila koja ih je pratila tokom 90-ih i prve dekade 21. stoljeća. Malo tko tada je znao što je iTunes, te čemu predstavlja. Danas je manje-više jasno. To su svi oni koje vidite na ulici sa slušalicama na ušima, a naredni, sasvim nezasluženo neprimjetni instrumentalni soundtracks "Hanna" (2011), objavljen samo kao iTunes izdanje nije imao ama baš nikakav prijem.
Veliki autori umiju izabrati i prave medije prezentacije, pa se tako Kemikalsi na novom, osmom studijskom albumu baziraju na korespodenciji nerazumijevanja koje će s vremenom biti vrlo razumljivo. Prije nego što je album objavljen, pričao mi je vrlo bliski kolega da je čuo neki njihov novi singl, te da je totalno sranje, pjesmuljak za Narodni i Otvoreni Radio. Uplašio sam se da su Kemikalsi ušetali u jednostavni pop mainstream, no kad sam vidio da je bila riječ o sasvim bezazlenom pilotu "Go" s hip-hoperom Q-Tipe na gostujućem vokalu, kamen mi je pao sa srca. Jest, ovo je klasična disco-pop pjesma kakve znaju napraviti, a budući da već jako dugo vremena nisu imali pravi hit, sasvim je zadovoljavujće pristojan položaj na UK no 53. Daleko je to od onih no.1 stvarčina, i publika se stubokom izmjenila, pa ih čak i djelomično zaboravila.
"Born In The Echoes" je daleko bolji rad od prethodna 2-3 s obzirom da je kompaktniji i kompleksniji, uključujući čak 5 vokalnih gostovanja i daleko naglašenije figure basova koji su se nekako 'zagubili' u tranceu prethodnih radova. Na ovome albumu basovi su melodija, a vokali su efekti, dok je ritam uglavnom kontinuirano posložen u skladu s obaveznom psihodeličnom vizijom katkad insinuirajući i na stare fantastične zgoditke "Let forever be" (i "Block rockin' beats") u komadu "I'll see you there", te sve veća instrumentalizacija osobito u instrumentalu "Reflexion" gde se uočava čak i jazzy/trance prizvuk. Jasno da Kemikalsi nisu osobiti muzičari, ali uvijek stvore neki jako dobar riff, beat i odličan plesni štimung, ne vrludaju sa bravurama, nego 'peglaju' svoje vrlo dobro uhodane sheme da ih se sluša sa zadovoljstvom. Uvodna "Sometimes I feel so deserted" je čak i najkompaktnija u onome što su nekad radili fantastično s trance nabojem, bubnjarskim prelazima, eterično nabijenom atmosferom prokletstva ovog života i ako baš hoćete, iskreno, ovo je D.A.F. u 21. stoljeću, bend kojeg tek mnogi otkrivaju. "Under the neon lights" s vokalima St. Vincent zvuči potpuno hipsterski i netipično za Kemikalse koji su se uključili u neku electro-indie/dream-pop furku koja uopće nimalo nije loša, čak je i vrlo drska u instrumentalizaciji, a odlično vokalno gostovanje upriličeno je u "EML ritual" s Ali Love koji im je ranije sudjelovao na onom čuvenom hitu "Do it again".
Činjenica jest da i kao na svim prethodnim albumima ovdje također ima 'praznih hodova' s popunjavanjem materijala koji u pojedinim trenucima uopće ne djeluju kao moderni sumrak bogova Wagnera, nego smandrljotak čistog eksperimenta poput ranih albuma Public Enemy i onih strahota Daft Punk, ovdje se nazire čista koegzistencijalna pop priča o današnjem dobu koje nimalo nije optimistična. Sav auditorij The Chemical Brothers je vrlo naslušan, pa i načitan da ukapira 'Pink Floyd' dimenziju šarma i potragu za osamsto pedesetim okom u sebi. Glazba The Chemical Brothers otvara te dimenzije nazovimo 'nečeg' novog, samo su dugo vremena bili smatrani big-beat ludnicom. Imaju oni daleko puno više akreditiva i snage na ovome albumu gdje im je čak gostovao i Beck (ultimativni završni plesni indie-pop hit "Wide open"), tako da razloga za sumnju u 'lošu vibru' od braće po kemiji nimalo nema. Jedino nemaju veliki hit koji bi ih ponovno dignuo u visine, a i činjenica jest da su se tokom dva desetljeća ljudi zasitili bendova tipa DJ-soundsystema. Mato i četiri nevidljiva. To više ne funkcionira dobro osim na karaokama, ali Kemikalsi nastavljaju kao da je još uvijek 1997.
Naslovi: 1.Sometimes I feel so deserted, 2.Go, 3.Under neon light, 4.EML ritual, 5.I'll see you there, 6.Just bang, 7.Reflexion, 8.Taste of honey, 9.Born in echoes, 10.Radiate, 11.Wide open
ocjena albuma [1-10]: 7
horvi // 03/08/2015