Slayer su u najduljoj dosadašnjoj diskografskoj pauzi između dva albuma od čak 6 godina doživjeli turbuletne promijene. Glavni gitarist i tekstopisac Jeff Hanneman umro je 2013. Zamijenio ga je Gary Holt iz Exodus, a postavu je napustio i bubnjar Dave Lombardo, pa je kao adekvatna rezerva ponovno priskočio Paul Bostaph koji je lupao u onoj najslavnijoj fazi od 1992. do 2001. kada je bend širom svijeta znao dosegnuti i do milijunskog tiraža. A također se nešto desilo i na relaciji s producentom Rick Rubinom koji je s njima bio neprekidno od 1986., no niti Terry Date koji je radio na zvuku ovog 12. albuma ništa bitnije nije skrenuo od izgrađenog klasicizma.

Sve je ovdje posao kao i obično kod Slayer. Nema naprezanja da se ponovno dosegnu neki vrhunci iz druge polovice 80-ih, no osjeća se komocija komponiranja, udobnost i šarža miš-maš očekivanih hardcore/punk galopa i laganijih intervala za kraće predahe ostajući sve u domeni izvornog thrasha na kakvog se Metallica odavno više ne vraća. Međutim, posmatrajući malo dublje jasno je da su se kreativne sposobnosti gitariste Kerry Kinga okrenule u njegovu personifikaciju. Pokojni Hanneman ostavio je samo jednu pjesmu "Piano wire" koja nije našla mjesto za singl između njih od čak 5 komada. King se uvelike ugušio u toj odgovornosti uvođenja vlastitih ideja ne toliko lošom koordinacijom na glazbenom planu koji može zadovoljiti stare fanove, već na lirskom sadržaju koji je u nekim slučajevima na nivou tinejdžera. Uglavnom pokušava biti zabavan i drzak održavajući strah, cinizam i ironiju, no manjka mu one bogate Hannemanove inspiracije o naprednoj metal klasi. Upao je u prosječnost iz koje se barem ovdje ne umije iskoprcati, pa tako recimo naslovna hc/punk brzača "Repentless" nije kao što bi se očekivalo o kriminalu ili nekom ratnom vođi već samo referencama na neka slavodobitnička stanja, a kroz tematiku albuma nafilanu nasiljem, prezirom, životnim bezdanima i obaveznim bijesom ne govori ništa osobito. Tek u posljednoj "Pride in prejudice", potom u "Implode", a djelomično i u slučaju "You against you" grebe po svjetskoj boli, ali iz vlastitog aspekta. 'Da li je samo tako meni, može li to svatko vidjeti da se svijet utapa u vlastitoj krvi?', pita se gotovo niti ne očekujući odgovor, a još ponajmanje tražeći konzekventno riješenje. On nikad nije bio jak tekstopisac, pa se ovdje hvata nekih trivijalno izlizanih tema o alkoholizmu ("Chasing death"), monopolu i suštinskom, ali površnom pokušaju ispunjavanja hc/punk etike da se na nešto mora biti bijesan bili to poroci, životno beznađe ili loše ljudske subjektivne procijene 'tko je bez grijeha neka prvi baci kamen'.



S obzirom na jasno pomanjkanje jake lirske strane, album ipak spašava glazbena kulisa otpočeta s atmosferičnim minimalističkim instrumentalom "Delusions of saviour" podsjećajući na fazu slavnog "South Of Heaven" (1988, USA no.58, UK no.25) prodanog gotovo u milijunskom tiražu. Bend je više nego očito znao kako se s kompletnim lirskim sadržajem našao u nezavidnoj situaciji, no neshatljivo je zašto producent nije na vokale basiste Tom Araye dodao reverbe i neke efekte. Ovako kako jeste, njegovo čisto punkersko pjevanje s ovakvim prozirnim stihovima unatoč trudu da djeluju opasno više su neučinkovito sirovo prgavo busanje nego li konkretan manifest s kojime bi se barem dio auditorija mogao poistovjetiti.

Glazba žeže i dere, ali stihovi su jako šepavi.

Naslovi: 1.Delusions of saviour, 2.Repentless, 3.Take control, 4.Vices, 5.Cast the first stone, 6.When the stillnes comes, 7.Chasing death, 8.Implode, 9.Piano wire, 10.Atrocity vendor, 11.You against you, 12.Pride in prejudice

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/11/2015