Acle Kahney je uistinu čudan tip. Ponovno je na glavni vokal vratio nes(p)retno odbačenog Daniel Tompkinsa nakon što su ga kritičari i novinari dobrano izgrdili, a sada mu se opet može štošta spočitati. Bivši, kratkotrajni frontmen Ashe O'Hara koji je plesao samo na prethodnom albumu "Altered State" (2013) pokazao je za barem pola oktave višlji vokal što je cijeloj poliritmiji dalo široki efekt lebdećih, ali i vrlo monotonih, te uspavljujućih melodija uronjenih u melankoličnost 4 razdvojene cjeline. Tamo gdje je očito trebao biti korišten režavi Tompkinsov vokal O'Hara se nije najbolje snašao, a ovdje gdje bi O'Hara daleko bolje pristajao, sad se Tompkins prilagođava svome prethodniku. To jest, Kahney je napisao tematski suprotstavljene tekstove o životnim kompromisima, potrazi za duhovnom slobodom, prolascima kroz različita iskušenja i katarzičnim frustracijama u neostvarenom cilju - pronalasku idealnog ovozemaljskog Edena vjerojatno imajući na umu senzibilnog O'Haru, no tko bi ga znao zašto je upravo ovako prilagođenu liriku, s književnog aspekta uvijenog u psihološki SF nadrealizam u zadnji trenutak dao Tompkinsu.

I tu se stvorila osnovna zbrka. Tompkins umije jako dobro režati, ali niti traga niti glasa od toga jer libreto nije u njegovim vokalnim predispozicijama za bijesnije i daleko mučnije tegobe ko' da Ozzy po direktivi treba pjevati dream-pop balade. Ok, to bi funkcioniralo u komadu-dva, ali na čitavom albumu nikako. Onaj očekivani mračni, ljuti i depresivno teški faktor bi nesuvislo bio gurnut debelo pod tepih. Elem, zajeb no.1, a drugi veliki 'zez' je ambijentalni 'drajving' ovog albuma s kojim vođa opet nešto pokušava eksperimentirati potenciravši svoj originalni djent u sfere sabijenih, kraćih pjesama što tek u slučaju uvodne i ponajbolje "Dystopia" doseže 7 minuta. Ostale su znatno kraće; prvi singl "Messenger" što brazdi djelomice po ostavštinama metal-funka Faith No More iznosi samo 3 i pol minute, a drugi "Survival" s aromom popa 4 i pol. U redu, za singlove je to taman, imaju prepoznatljiv bendovski progressive štih kao i sve druge kompozicije što se valjaju u izmjenama mrakova i svjetlosti, ali i u očajnički sročenoj glazbenoj predvidljivosti. Sve su one laganih atmosferičnih uvoda, vrlo sporo se grade, nižu se krešenda, breakovi, izmjene aranžmana, eksplodiraju u refrenima, te uglavnom okončavaju u atmosferičnim finišima, a sve to od pjesme do pjesme izaziva sve veću dosadu gdje je osnovni element metala sveden tek na povremene nu/alter-metal izlete poput tko zna koje varijacije na Tool remek djela "Aenima" i "Lateralus".

Preparadoksno bi bilo za reći da Acle nije ovaj album uradio zanatski ciljano za ugodno slušanje s dramatičnim prevratima i stalnim skokovima virtuoznim instrumentalizacijama cijelog benda, atmosferičnim finesama što zazvuče harmonično poput klavijatura ili piana, brojnim staccatima i zanimljivim riffovima, te funkiranim groove udarcima. Svi oni imaju mnogo talenta, ali album od početka do kraja uz sve melodije, neparne ritmičke figure i sviračke bravure nikako ne uspjeva izaći iz monotonije pretvaravši se pomalo u onu vremensku preobrazbu Anatheme iz death i metal voda u atmosferičan i psihodeličan progressive-rock. Nikako tu nije neosporno da se i etiketa Kscope uključila u ovu tranziciju; glavne zvijezde su joj Steven Wilson iz Porcupine Tree i upravo Anathema. Sve više se naziru obzori klišejiziranosti, a u tome je linija bez otpora ujedno i bez onog očekivanog TesseracT rizika da ponudi neka daleko intrigantnija riješenja.

Kao što se moglo pretpostaviti na prethodniku "Altered State", Acle očito više ne zna kuda i kako dalje. Ovo je još uvijek relativno dobro, ali samo prosječno izdanje. Gledajući dosadašnje radove, daleko je najmršavije stremeći u globalnu komercijalizaciju iščekujući eklektičan hit-singl bez raslojavanja materije. Ništa neobično ako za godinu-dvije izbace nešto s običnim 4/4 ritmom za laganu đusku po klubovima i čistom pop melodijom lišenom bilo kakvih žestokih dionica. Sve se čini da je sljedeći korak upravo takav.

Naslovi: 1.Dystopia, 2.Hexes, 3.Survival, 4.Toriniquet, 5.Utopia, 6.Phoenix, 7.Messenger, 8.Cages, 9.Seven names

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/12/2015