Dunduew je jedan od tko zna koliko koječega što radi Mihajlo Jovanović, beogradski gradski vuk nekoć odrastao uz Butthole Surfers i Ministry, pa bio dio lokalne hc scene, svirao u jednoj od postava Srca Komete, sa Srkijem iz bivše Zemlje Broj 9 (danas Panorama) i tako svašta. Opširniju biografiju o njemu će te naći na oficijelnom webu izdavača 93.93 (https://9393publishing.wordpress.com/artists/) koju istini za volju nisam imao vremena proučavati, ali moram priznati da me ovaj minimalistički neobičan album privukao svojom nesvakidašnjom lucidnošću.

Riječ je praktički samo o jednoj, dakako instrumentalnoj temi "Frape Du Mare" dugačkoj ravno 40 minuta u kojoj on nesmiljeno šara raznoraznim egzibicijama igrajući se poliritmije s programima, bacajući loop efekte, harmonije syntha (ili nekih laptop klavijatura, nevažno je), a da pri tome niti malo ne teži zagreznuti u konzekventni plesni ritam koji bi odmah od prve zabrazdio i očarao masu na plesnom podiju. On je, evidentno drugačiji freak koji se poigrava deep/acid scenom kao da je došao s neke druge planete. Eksperimentira bez vidljive želje za standardima osnovne glazbene baze. Naprosto, reklo bi se da baš i nema sluh kao što su mnogi to spremno tvrdili nakon prvih albuma The Residents, Throbbing Gristle ili Coil, ali malo sutra... Poanta je u tome što se Dunduew namjerno odupire stereotipovima furajući svoj osobeni trip istraživajući post-avangardne mogućnosti ishlapljelih plesnih žanrova koji su se, znamo dobro, svi mahom prepustili house klasicizmu. Njegova glazba je ovdje sablasni dodir vanzemaljca s 'pećinarima', onima što su svoje mjesto podredili jednom obitavalištu u širokom spektru globalne kulture i drže se isključivo kamena, vatre, vlastitog krzna i prve prilike da 'ubiju ručak', te da zadovolje primitivne nagone ne znajući da osim uskog prostora kamenjara, da ne kažem disco-podija, postoje još mnogi neistraženi svijetovi zvuka u koje pećinarska kultura ranog paleozoik-disco/housea nije zakoračila.

Koliko je ustvari "Frape Duplais" jednostavan trance-trip/acid album za otvaranje percepcije pokazati će daleka budućnost. Smijali su se pećinari onome kromanjoncu ili neandertalcu što je došao na ideju o okruglom kamenu pretvorivši se u kotač (točak), najsimetričniji izum ljudske civilizacije, a isto se mogu i ovoj glazbi jer sustavno ruši postavljene principe nekakve 'harmonije' i 'sklada'. Notorna glupost. Ma kakvi principi. Ako ijedna grana civilizacije dozvoljava išta neprihvatljivo, onda je to umjetnost u svim oblicima gdje se umjetnik može izražavati kako god želi. Nije art neko egzaktno područje poput fizike, kemije ili biologije, to znamo odavno, a ovako kako je Dunduew oblikovao svoj za sad malecki prostor u njemu više nalikuje na metafiziku i ezoteriju u kojima su sve hipoteze dozvoljene sve dok se ne obore ili ne pokažu točnima.

Dopuna albuma je 18 minuta dugačka "Frape Du Frape (Astral Incest Diaries Mix)" u live-remixu Tearpalma 24.XI 2010., na dan kad je svijet napustio istinski velikan ovakve glazbe - Peter Martin Christopherson - Sleazy i s bogatom psycho atmosferom u laganom, ali ne i drone ambijentu na Tearpalmovski način dočarava svu ljepotu i raskoš odnosa mraka, svijetla, tišine, buke, eksperimenata i simetrije. Vrlo prijatno, tipično minimalistički progressive za klasični Tearpalm.

Naslovi: 1.Frape Du Mare, 2.Frape Du Frape (Astral Incest Diaries Mix)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/02/2016