Ovaj je američki muzičar sa svojim matičnim bendom, The Sea and Cake između 1994 i 2012 objavio deset studijskih albuma, više manje uspješnih, no nijedan od njih nije bendu donio neku nebesku slavu. Moglo bi se reći da su kultni bend i da ih kritika voli. No isto tako, treba spomenuti da interes za bend sa svakim novim albumom pomalo opada, te da su najpopularniji bili tijekom svoje prve polovice rada. Djelomično tu treba tražiti razloge u svojevrsnom glazbenom pomaku iz klasičnog indie pop-rocka, prema malo experimentalnijem izričaju, koji se opet nadovezivao na Prekopove solo albume.

A takvih je dosad objevio četiri, uključujući i posljednji "The Republic". Taj njegov solo rad više se vezuje uz jazz, experimentiranje svakakvog tipa, upotrebu elektronike, no to još uvijek ne prelazi granicu nekakvog konvencionalnog zvuka. Ipak, i tu je došlo do promjene u zvuku, pa se nakon prva dva albuma koja su težila zvuku matičnog benda, prebacio na potpuno drugačije zvukove, prvenstveno instrumentalno ambijentalne.

Tako je na ovom albumu, prvih sedamnaestipol minuta u pjesmama nazvanima po albumu, ali s brojevima od 1 do 9, sadržan dio muzike koju je snimao za video-instalaciju kanadskog umjetnika Davida Hartta. Taj dio upravo tako i zvuči. S puno skvičanja i nedobrih zvukova za slušanje, vjerojatno uz neke video projekcije možda i može proći, no bez toga, čak ni uz neobaveznu zabavu ne prolazi.

Ostatak albuma čini pet narednih instrumentala, sastavljenih od dijelova s prvog dijela albuma, ali ukalupljenih u cjeline koje se mogu nazvati pjesmama. Od njih se izdvajaju hipnotičko-krautrockerska Weather Vane i ambijentalne "enoovksa" Ghost i A Geometric, koje daju ovom albumu razlog za slušanje.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 05/02/2016