Melée sam prvi puta gledao u ulozi pjevačice Psych-path kad su bili predgrupa Girls Against Boys u ljubljanskom klubu K4. Osvojila me tada svojim snažnim vokalom i vladanjem scenom, makar su tada bili vrlo mladi bend sa samo jednom objavljenom kazetom. Ali kakvom. Četiri pjesme koje su se doslovno izlizale u mom kazetofonu, a za koje se nadam da će nekad ugledati svjetlo dana u nekom prikladnijem formatu današnjice. Bend iza nje djelovao je moćno i usvirano, kao da ima barem četiri olimpijade iza sebe. Otada sam Psycho-path gledao u mnogo drugačijih situacija, bilo na solo koncertima, festivalima ili kao predgrupe, i uvijek su me oduševili.

Moram priznati da me objava njihovog raspada skršila, a ni prvi album Werefox nije me baš uvjerio da su oni pravi i legitimni nasljednici spomenutog benda. To zasigurno oni nisu ni htjeli biti, međutim teško je to ne očekivati od pjevačice koje je bila njihov zaštitni znak i gitare na čijem se zvuku bazirao značajan dio zvučne kulise.

Ipak u nekim dijelovima mogao sam se pomiriti s time i bio sam im zahvalan što postoje, jer su ipak na neki način nastavili tamo gdje su Psycho-path stali. Pjesma koja je najavila drugi album, Holy Rage, ima mali odmak od Werefox zvuka prema Psycho-path zvuku. Ili si ja to umišljam. Moćan rif uz koji kreće ono poznato Melée-ino njihanje na stejdžu i ja si govorim: To je to! A onda dobivam "Das Lied der Maschinen" u ruke i krećem.



Orange Red i Triads sestre su blizanke. Orange Red zrači optimizmom, iako tema pjesme baš i nije takva. S druge strane u Triads vlada atmosfera koja me podsjetila na Bullet the Blue Sky, gdje bombarderi zlokobno lete oko nas, a mi se unezvjereno okrećemo u nadi da neće baš nas dok Melée igra igru riječima.

Fireflies, down falls the sky, foxfire for you and I
Fireflies, down falls the sky, we're the cynosure of all eyes...

Kakav početak. A odmah nakon toga nas dočekuje Storm Stay Out s masnim blues-rock rifom koji iz njihanja prevaljuje u cupkanje, da bi uskoro opet, uz I wanna Swim bježali u skloništa pod gitarističkim avionskim napadima. No, ima tu i laganijeg materijala. Omnisentient jedna je od predivnijih laganica ikad. Igdje. A način na koji Melée izgovara ovu tešku riječ iz naziva neopisiv je i rastopiv. Odmah do nje stoji Divination, najpopičnija njihova pjesma s kojom bi mogli i radio stanice zavarati. I onda kad misliš da nije moglo bolje i da su ispucali sve adute, pojavi se Radical C, koja stavlja točku na i ovog iznimnog i skoro pa savršenog djela.

Sad kad su stvari sjele na mjesto, mogu se samo zapitati: Psycho-path? Who?

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 23/02/2016