Novi album Tatumovog alter ego benda Wild Nothing, započinje posvetom bendu Talk Talk. Tako sam doživio pjesmu Reichpop koja je nekim svojim čudnim, pomalo world beatovima na tragu onog što su nekad svirali članovi spomenutog benda. Da je malo psihodeličnija i sporija mogao bih je i pripisati Davidu Sylvianu iz Briliant Trees. No, Lady Blue to svakako mogu. Tu je čak i pjevanje na tom tragu.

Inače cijeli je album nekako u tom art pop 80s momentu što mu izuzetno odgovara. Prepun je velikih melodija, zvukova i raznih instrumenata za što je zaslužan producent Thom Monahan. U odnosu na prethodnike puno je kompleksniji, nema instant hitova i poletnih pop pjesama, kao što su bile Only Heather ili Shadow, no nakon par slušanja čini se da je to upravo njegova snaga.



Tako uz Japanese Alice dobivamo Lush s muškim vokalom, naslovna Life of Pause je simpatična synth himna, dok nam malo čistih gitara donosi To Know You. Akustična Adore pomalo baca na Mystery Jets zvuk, a Whenever I može se ubaciti u dream pop ladicu.

Neosporan je trud koji je Tatum s ekipom u kojoj su se našli između ostalih John Eriksson (Peter Bjorn and John) i gitarist benda Medicine Brad Laner. No nekako se čini da su nam htjeli pokazati koliko se dobrom produkcijom uz očito veći budžet, može napraviti, a uspjeli su samo previše nakititi pjesme tako da su neke prerasle u kič i pojele onu kvalitetu koju potencijalno imaju. Čast iznimkama, no ovo nije album koji će se u cijelosti zadržati u mom plejeru.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 21/03/2016