Split albumi, posebno u punku, nisu rijetkost, kako u svijetu, tako i kod nas. To najbolje znaju dečki iz Mašinka, koji su još prije nekih pet godina izbacili sličnu priču, ali tad su uz njih bili prisutni Fraktura mozga. Ovaj najnoviji nudi splitanje s Debelim precjednikom. Ovdje je baš sve splitano, tako uz dva benda, imamo dva različita naslova albuma, dvije naslovnice albuma, kao i dva izdavača. Koliko me pamćenje služi, moguće da je ovo prvi takav pothvat na ovim prostorima. I jako sam si razbijao glavu, kako da ovaj osvrt odradim, dal' da složim dvije različite recenzije, ali na kraju sam ipak odlučio složiti jednu split recenziju, ipak je album tako i zamišljen.



Krećemo s Debelima, koji u svojim pjesmama imaju puno progresivniji prizvuk u odnosu na Mašinko, najviše uočljivo kroz melodiozno Kocino pjevanje, ali i kroz gitarističku pozadinu. Tekstovi su im splitani (engleski/hrvatski), od kojih oni otpjevani na hrvatskom puno brže ulaze u uho. Tematski, to su unutarnja razmišljanja i previranja samotnog pojedinca ("Subotom Kićo, nedjeljom Slabinac"), i neka vrsta privatne molitve i razgovora s našim Tunom ("Zbogom svi"). U obje pjesme osjeti se velika doza pesimizma, beznađa, pa čak i straha. Završetak 'Godine majmuna' nudi akustičnu verziju "Subotom Kićo, nedjeljom Slabinac", sa sufiksom Crimson remix, u kojoj se još više potencira snaga teksta. S engleskim pjesmama imam malo više problema, ne zbog svog (ne)znanja engleskog, više je tu onaj problem emocija koje ne mogu osjetiti, nekako prolaze mimo mene. Melodijski imaju "ono nešto" na što se bez problema može zakačiti, ponajviše uvodna "Surrender now".



Mašinkovih šest pjesama nude apsolutno drugu glazbenu krajnost punka. "Srkijev san 21" uvodnom govornom zafrkancijom podsjeti će nas na "Glečere", a zarazni rif koji zatim nudi temu refrena, potpisuje da bi pjesma mogla dosegnuti razinu "Potjeha". Refren koji se ponavlja mnogo puta nikako da dosadi, baš onaj "Mišo moment", na koji članovi benda vole ukazati. Uz "Srkijev san 21", još jedna pjesma jednostavnog naziva, "041", ima potencijal megahita. Ok, obzirom da je tema pjesme Zagreb, najviše će pjesma svoju popularnost doživjeti u našem dvorištu. Zaraznost melodije vjerujem da će također pomoći, a i spominjanje Tune ima veliku težinu. Ja sam je nekako doživio kao punk himnu našeg grada. Mekša ska poskočica, "Nijedna moja bivša", možda najviše odudara od ostatka albuma, nema onu snagu Mašinka. Zato šest i pol minuta "Monumentalne" vraća priču na pravi put. "Monumentalna" u sebi ima bar dvije pjesme u jednoj, u kojoj su također prisutne slike Zagreba, kao i socijalna tematika realnosti današnjeg sranja. Završna, "Rijetka sprava", uvodnim šusom mi ima neke sličnosti s "Ne bi bilo fer" Atheista, kasnije pjesma ima svoj slijed.

Tekstovi oba benda su dovoljno jaki da bi mogli ući i u školske čitanke, da klincima prikaže realnije stanje relativno mladog čovjeka u današnjem svijetu, u kojem i taj klinac živi. I ne samo to, bilo bi sjajno da se klinci više kače na ovakve bendove koji, realno, bez imalo uljepšavanja pričaju priču o današnjoj situaciji u kojoj se svatko može prepoznati, a ne da su im najbolji bendovi Azra, Bijelo dugme i svi ostali krepani rock dinosauri. Jer, djeco, ovo je stvarnost i realni trenutak s kojim se možete poistovjetiti.

Za one koje toliko ne lutaju po punku, ovi majmuni u godinama bi mogli biti idealan primjer kol'ko je punk različit i udara s nekoliko strana. Tako bih ovaj duo najlakše opisao kao Bad Religion (Debeli Precjednik) vs NOFX (Mašinko). Dok su Debeli jezero kojim uživam ploviti gumenjakom, uz povremenu borbu s virovima, Mašinko je poput splava na brzoj rijeci s učestalim brzacima koji u vama traže konstantnu promjenu pravca pri plovidbi. I kad ste na jednoj vodi, poželite onu drugu i obrnuto.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 02/11/2016