home > mjuzik > A/B

kontakt | search |

KALEO: A/B (Atlantic Records/ Elektra, 2016)

Ne znam zašto je mene baš zapao ovaj nezahvalni zadatak za recenziju ovog albuma, no pokušaću ostati smiren, koliko ću moći. Jer, naime, meni se ovo što rade ovi Islanđani nimalo ne dopada iz više razloga. Prvi od njih je totalna komercijalnost ispoliranog materijala u nekoliko studija (Nashville, London, Reykjavik) s gomilom gostujućih muzičara (gudači, klavijature, duhači, programi...), drugi je sam stil koji bih još donekle i mogao prožvakati jer ima 2-3 meni solidne pjesme, treći je potpuna lirska patetičnost s doslovnim ulizivanjem mainstreamu, četvrti je činjenica da od 10 pjesama čak njih 7 je objavljeno kao singlovi što ne pamtim još od vremena Michael Jacksonovog "Thrillera", a peti da ploče Atlantic Records i Elektre nisam već jako dugo imao na tapeti iz čisto ekoloških razloga - ne volim uništavati pomno izgrađeni svijet alternative kojekakvim samndrljotcima.
[  ]

Pucalo se na totalni uspjeh koji im je vrlo brzo stigao. Oformljeni su 2012.u Mosfellsbæru, gradiću od 9.000 stanovnika na jugozapadu Islanda (2-3 km od Reykjavika), a bend od početka čine JJ Julius Son - Jökull Júlíusson (vokal, gitara), David Antonsson (bubnjevi, vokal), Daniel Kristjansson (bas) i Rubin Pollock (gitara, vokal). Prvi album "Kaleo" (2013) prošao je nezapaženo, no kada su 2014. preko Spotifyja izbacili singl "All the pretty girls", inače srcedrapajuću akustičnu baladicu s patetično-gnjecavim hipsterskim vokalom Jökull Júlíussona u USA dospjeli su na no.27 alternativnih i no.9 adult alternativnih singlova (kaj ima i takva lista, nisam znao, oh pa svašta) doživjevši čak 23 milijuna streaminga! Odmah su ih pozvali iz Atlantic Recordsa s kojima su potpisali ugovor preselivši se u Austin (Texas) gdje su otpočeli vrlo pronicljivu strategiju kovanja velikog komercijalnog uspjeha ponovno snimajući pjesme s debi albuma u novim verzijama. I onda je sve pošlo podmazano...



Da ne duljim, mislio sam da će ovo biti bombetina kad sam ubacio cd i kad se zavrtio jedan od singlova "No good" nalik na kombinaciju Jon Spencer Blues Explosion i R.L.Burnsidea. Poznato, ne? Čvrsti blues riffovi, moćan testosteronski vokal, snažna ritam sekcija, malo popraćena s tamburinom, puno slobodnih solaža, a otprilike je slična i "Glass house" koja uz rhythm'n'blues ima i elemente prljavijeg garažnog rocka The Stooges i onih rijetkih izleta The Rolling Stones iz cirka epohe "Exile On Main Street". Sve to nalikuje na dobro znane štoseve Jack Whiteovih projekata i The Black Keys, ali praktički s ove dvije pjesme završava sva neka moja početna opčinjenost s ovim albumom, a možda i s bendom. Jer sve ostalo je toliko sterilno izvještačeno da primjerice najveći hit "Way down we go" (USA no.54, USA alternative no.1) djeluje kao da je pisan za Adele na drugom albumu "21", a "Broken bones" poput rada Balaševića i Huljića s blues potkom u reggae verziji najkomercijalnijeg valcera aludirajući na roots/ delta-blues. Možeš si misliti. Ali i to još mogu podnijeti da čujem na radiju, ima u tome i neke draži s gitarskim staccato improvizacijama, no ostatak materijala je takav da je originalnost benda na izuzetno klimavim nogama poput gažerskog bendića za terase što u tuđe pjesme stavljaju neke svoje tekstove. "Hot blood" je maznuta melodija Stonesa "Gimmie shelter", a tek kad Jökull Júlíusson počne pjevati akustične laganice "Automobile" o putovanju u Meksiko, tipičnu hipstersku americanu "Save yourself", odnosno neubjedljivu baladu kakvu svatko s akustarom napravi za 5 minuta, te pogotovo spomenuti prvi veliki hit "All the pretty girls" gdje se poigrao lingvističkim cakama u kojima mumljajućim akcentom levitira između 'won't you lay me down?', 'won't you lie me down?', 'won't you let me down?', 'won't you leave me now?' (ima čak skoro 20 milijuna pogleda na youtube!!!). Idete u krivome smjeru dečeci. Poješće vas slava ko' Rajka Dujmića i Đoleta koji je nekad pev'o 'moj stari frend ima rokenrol bend'. E moj, Saša, skuvala nam kuma paprikaša. A onda došo Jurica Pađen što su mu nakon dva desetljeća rokenrola u kavu nešto stavili...



Ta patetična igra svakako nije za mene. Jest da zgodno zvuči za mase i da svih ovih 47 minuta ima tu mainstream snagu obaratelja središnjeg emotivnog sistema koji nije inficiran nikakvim lošim socio-političkim i društvenim eminencijama, no u principu bend ama baš ništa novo nije rekao kao niti Parni Valjak na zadnjih desetak albuma zaustavivši se kreativno poslije "Uhvati ritam", a to je bilo još daleke 1984. Sve je ovo jako dobro znana priča s jakom produkcijom, ogromnom etiketom, distribucijom i tako svašta što prati sve one poluproizvode Claptona, Elton Johna, pokojnog George Michaela i sličnih velikana. Malo ušaltano u Adele, no s toliko loše postavljenim senzibilitetom koji nalikuje na neku gordu iskrenost. Kraće rečeno, ovdje je sve glumatanje na račun velikog uspjeha budući da je album došao čak do USA no.16 i UK no.27 prodavši se u 200.000 primjeraka, a singl "Way down we go" stekao impozantni tiraž od čak pola milijuna prodanih kopija što je u ovo diskografski neuračunjljivo vrijeme uistinu veliki uspjeh.



Originalnost im je najslabija kao i lirska predvidljivost, a to je inače, kako stvari stoje, najjače oružje Kaleo benda koji će, po svemu sudeći postati neki novi spasitelji rocka za milijune ljudi koji jednakom mjerom doživljavaju Bon Jovija, Bryan Adamsa, Sabaton, Valjak, Thompsona, Čorbu, Sklonište, Yu Grupu, Brkove... Nije ovo najlošiji album u povijesti rocka, ali je vrlo blizu. Davno je Lennon ispjevao 'imagine there's no country'. Dodao bih - zamisli nema countryja, nema turbo-folka i ovakvih striktno komercijalnih bendova. A Nick Cave bi rekao na ono što je pred desetak godina izjavio da su RHCP i Manic Street Preachers najgori bendovi na svijetu sad sigurno dodao i Kaleo. Znam, zavoliti će te ih, ko' šiša mišljenje nekog glupog kritičara što sluša one 'koji neznaju svirati' kako masa želi...

Naslovi: 1.No good, 2.Way down we go, 3.Broken bones, 4.Glass house, 5.Hot blood, 6.All the pretty girls, 7.Automobile, 8.Vor í vaglaskógi, 9.Save yourself, 10.I can't go on without you

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 23/02/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*