Oh, kasnim li ga kasnim s raportom dobrih 5 dana, ali okolnosti su mi bile takve da bih sada mogao ispisati cijeli esej isprika između kojih slobodno može stajati i pomanjkanje inspiracije zbog psihičke zbrke. Naime, jednom davno kad sam bio srednjoškolac imao sam u razredu klipana koji se stalno izvlačio na kojekakve štoseve. Jednom je kazao da je bio kod doktora zbog slabijeg vida, pa mu doktor preporučio da ne smije gledati, a drugi put da ne smije misliti, dakako, u interesu zdravlja, hahaha…

Nego, te večeri je bio naoko jedan sasvim običan četvrtak, dan prije petka što je došao nakon moje vrlo burne srijede koju valja što prije zaboraviti. Ono, ama baš ništa poseban dan (samo za psihičku relaksaciju) koji bi se po dnevnoj svjetlosti zbog nečeg osobitog upamtio jer smo valjda svi već ofucali na medijske koještarije oko Todorićevih makinacija i sudskih blesavoća tako da je uz sport i vremensku prognozu s neophodnih 1110 hektopaskala u zraku sve izgledalo da je naoko uobičajena atmosferska slika i prilika jesenjeg dana u iznosu od 24 sata po metru kvadratnome. Ali, ipak se nešto jako bitno desilo što je izbacilo iz te kolotečine normalnosti u jednu sasvim drugačiju dimenziju. Onu koja se niti ne očekuje, a jako ugodno iznenadi…

Dvorište KSET-a je bilo solidno ispunjeno. Poveselio sam se biti će ovo vrlo dobro posjećena svirka benda kojeg jako dobro poznajem i drugog benda za kojeg čujem prvi puta. No, baš i nije bilo tako. Ne znam točno s kojom nakanom dolaze ljudi ispred ovog legendarnog kluba ako nemaju namjeru pogledati i poslušati svirku. Dolaze valjda da se druže s onima što idu na svirku, a kad ovi što uđu u klub, ovi drugi nestanu nakon zakazanog randevua koji im je, pa valjda pričinio neko posebno zadovoljstvo. Može biti. Valjda. Šta ti li ga ja znam. Ne znam ništa o tim forama jer ne sjećam se baš da sam ikad bio u sličnoj prilici izuzev ako nije bila neka seoska svadba na koju nisam bio pozvan, već sam s ekipom pod prozorom i pred dvorištem drpao žicajući cugu i neku komadinu odojka, janjetine ili barem pohane šnicle jer me ponuđeni glazbeni repertoar u principu nikada nije impresionirao poput onih koji su nepozvani ulazili u tuđa dvorišta pod strehe ljetnih kuhinja, vešernica, sušionica (pušnica), šupa, drvarnica i štaglja žustro tancajući uključivši se s gošćenicima u kolo, čardaš, polku i valcer, a potom i sami preuzeli inicijativu kao da su oni kućedomaćini kasnije i sami naslađujući svoje hedonističke porive za krcatim stolom. Jes, bome ih je bilo po selima mojim podno Bilogore i po prostranstvima podravskih ravnica, a to je fakat redovito bio ključan faktor iznenađenja koji je često znao prouzročiti i kontraefekte. Ne samo svađu, tučnjave, polomljene gubice i poneki izbijeni zub, već i drastične komedije koje samo život može režirati. Sjećam se jednom prilikom su takvog nezvanog gosta izbacili iz dvorišta, a ovaj je uz halabuku 'nebu mene nišče steraval, sad bute vidli svojega Boga'. I ode momčina sav revoltiran od sramote jer je pola sela gledalo tu bruku kako je izbačen sa svadbe, prišunjao se iza kuće i zapalio plast slame. Vatra zahvatila i štagalj i štalu i drvarnicu, pa da vidiš vatrometa od svadbe! Stoka se izvlačila iz štale, kokoši kokodakale, pas gromko lajao, svinje upriličile cvilidreta večernji končertino, sve gorjelo ko' na najbolje režiranim melodramama tipa "Prohujalo s vihorom" i "Zameo ih vjetar" u verziji prisjećanja na NOB 1941. i Vukovara 1991. Eh, o takvim dogodovštinama se i danas priča, postale su lokalne legende što se predaju s koljena na koljeno… Ali, izem ti sreću, danas ni približno nema ovakvih bećara u našem velikom selu. Ne zanima ih niti tancanje, niti pokušaj moljakanja za upad, niti nepozvano učešće u nekom zbivanju ovakvog tipa, ali bome nema niti ekipe izvan kruga fanova koju bi zanimalo što se to nudi na repertoaru. Jednostavno, kada su izašli riječki dvojac THE HUNTING DOGS, svo to prividno zainteresirano društvo u dvorištu KSET-a, a i ispred njega je nekud nestalo. Od onih barem 80-tak lica što su se muvesali prije svirke, u klubu ih je bilo jedva tridesetak što nikako ne umanjuje bendovski izričaj već pruža jednu ružniju sliku kulturnog interesa za kojeg postoji vrlo mali interes u ogromnom gradu. Što se toga tiče, koncert je komotno mogao biti održan u obližnjem bircu Limb i bila bi puno bolja atmosfera. Ona pretovarena s nadvikivanjima i žamorom. Ovako je ostalo samo na specifično praznjikavom dojmu ipak (pre)velikog kluba manjih dimenzija za šačicu posjetitelja. Bez obzira na tu frapantnu uobičajenost s kojom se nikako ne mogu pomiriti da nam domaća underground scena već godinama doživljava ignoriranje pretvaravši se u jednu verziju jazz feedbacka nakon pojave rock and rolla i bubblegum popa kada su se svi preorijentirali na tada pomodarni trend divlje razbarušene glazbe, a vjerojatno bi i ja osobno doživljavao sumrak jazza pred najezdom bučnih električara da sam sredinom 50-ih živio u svijetu beatnika, a možda bih, pak kao blueser likovao što su improvizatori dobili nogom u stražnjicu od mladih divljaka sa zalizanim kokoticama, ne mogu smetnuti s radara te večeri da je ovaj dvojac priuštio vrlo lijepo elektronsko iznenađenje koje podjednako korespondira s onim proto-synth pop zvukom Sheffielda (Cabaret Voltaire, Human League, Clock DVA) iz druge polovice 70-ih i novim, relativno friškim ograncima dubstepa, IDM-a, trance/techna, ali bome i progressive aranžmana u čemu prednjači osebujno šarolik svirački dijapazon klavijaturiste i meštra za elektroniku Marco Germinija što se nerijetko znao upustiti i u jazz dionice. Ljepša polovica Alba Nacinovich također fila po elektronici, ali i po gitari (ti bokca, voli arty solaže poput Robert Frippa i Slavka Remenarića iz Boe), te vrlo impresivno vokalizira na engleskom podsjetivši na prodoran mezzosopran Siouxsie, a cjelokupan fokusirani spektar ovog dvojca i nije baš najzahvalnije kategorizirati jer se ne pridržava nekih uobičajenih standarda kad su žanrovi u pitanju. Ta vrlo ekspresivna šarža koju su sasuli od pjesme do pjesme je nekontekstualiziranih relacija živopisnih konglomerata prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, baš onako kako je jednom prilikom Bowie kada je koncem 70-ih gledao Human League rekao: 'vidio sam budućnost pop-glazbe'. Ovi talijansko-hrvatski primorci imaju i apstrakcija, te eksperimentalnih poriva ne libeći se zaći i u one teritorije koji su još uvijek stigmatizirani poput darkerskih EBM poziva na plesni podij, a imaju i obilje zanimljivo uređenih zveketavih ekshibicija s programiranim ritmovima koji dobivaju i svoje modulacije kao da imaju živog bubnjara što im neprestano diže dinamiku. Naposljetku, nisu hvala Bogu onaj repetativni techno s minimalističkim efektom opskurnih DJ soundsystema gdje niti jedan opsluživač laptopa, samplinga i loop tehnike ne umije baratati analognim instrumentom. Ovi znaju i svirati i intrigantno pjevati, a i raditi impozantno kreirane sadržaje koji, eto, na žalost ne zanimaju onu publiku koja prije koncerta dolazi da bi vidjela publiku koja dolazi na koncert. Kao da se radi o željezničkom kolodvoru na kome mještani dolaze posmatrati putnike. I kasnije po selu pričati kuda je tko išao i odakle je došao… NO!MOZZART su bez presedana bend koji svaki puta iznenadi svojom živom svirkom na račun višedimenzionalnosti i stalnih metamorfoza. Evo, kad sam ih prvi puta gledao u onom početnom eksperimentalno-akustičnom izdanju u Močvari 24.I 2014. niti slutio nisam u što će se taj tada vrlo opskurni dvojac pretvoriti. Kasnije su isplivali s friškom tročlanom postavom na rođendanu Terapije upravo u KSET-u 23.IV 2016., pa sam ih potom gledao u MSU stvorivši dojam da im je to vrhunac od kojeg se dalje ne može. No, opet su nastupali i svaki put su bili sve jači, upečatljiviji i kreativniji da je naprosto teško povjerovati dokle seže ta inspirativna energija glavnog maestra Zorana Vujanovića koji je tog četvrtka odvalio faktički ponajbolju svirku otkako ga pratim, a ima tome već više od čitave decenije još tamo od ranih nastupa njegovog prvog benda Pars Petrosa koji se godinama tražio u izrazu. Kao i u slučaju The Hunting Dogs, glazba i stil No!Mozzart je definicija suštine samo drugačije prirode. Kroz mnoge stilske transformacije, bend je dosegnuo iznimno visoke kreativne standarde koji su jasno mjerljivi sa svjetskim unikatima o kojima sam se već napisao u prethodnim tekstovima o njima, da ih ne ponavljam. Ležerno i fluidno su nakon uvijek poprilično neurotične noisersko/post-punk/bluesare "El toro" zakoračili u taj svoj čarobni svijet gdje Đuro Dobranić i Ivan Dugandžić stvaraju fantastičan ritmički dekor za Zokijeve magije začarane psihodeličnim levitacijama na rubovima podražavanja, da se figurativno izrazim, violinističkog umijeća. Ta svirka ima i eteričnost i uzbudljivost i fabulu i čitavu konceptualnu pristupačnost u kojoj su pop formati posve odbačeni. Oni su izbjegli zamku klišeja suvremenog indie-rocka kojeg ima na kile; jest, indie-rockeri se rado furaju na te pedale, distorzije, loop efekte, samplove i vrlo sličnu tehnikaliju, ali su im aranžmani suhoparni svodeći se na jedan zgodan riff, refren ili domišljato isproducirani štos. Raskošni aranžmani su glavno oružje benda ne dozvoljavajući repeticijama da ovlada formatom izbjegavajući striktno fasadiranje po kome bi se mogli recimo utrpati u post-rock. Ima i tog atributa, ali nije to ono dugotrajno isfuravanje uvodnika, pa dizanje dinamike i završnih krešenda. Kod ovog trojca je specifična razrađenost s kojom se odmah ide drito u suštinu priče pune strasti i emocija što su izbijale dobrih sat vremena iznjedrivši dva potencijalna progressive-rock komada koji su, čini mi se trajala, pa valjda više od 20 minuta. Ako se ne varam, riječ je o "Let the sunshine in" i "Polluted society", ovu potonju svaki puta nerazumljivo neobjašnjivo, ali tako jest, doživljavam kao da je po prvi put čujem. Svaki puta ta njihova glazba ostavi neki novi, puno jači utisak jer se bend strahovito razvija u perfekciji, što opet neminovno utječe i na percipiranje njihove neobične infrastrukture koja je naizgled banalne rock gradacije (gitara, bubanj, bas). Po običaju uskočio im je Nicholas Sinković na vibrafonu kod izvedbe "In the woods" nakon koje su zafrljili u neumoljivo sabranu i dotjeranu psihodeličnu space-rock mješavinu dubova, bluesa i art rocka pojačanog mnogim samplovima u laid-back ležernosti opuštajuće umjerenog tempa održavši po mom skromnom subjektivnom sudu apsolutno najbolju svirku kojoj sam prisustvovao. Možebitno da su do sada negdje drugdje održali još bolji svirački performans, no ono što se čulo tog četvrtka bilo je njihovo fantastično sviračko izdanje koje spada u kategoriju za pamćenje. A još da je k tome i ostao neki dokumentirani zapis, ovaj hvalospjev ne bi ostao samo na pukoj tlapnji promatrača.

horvi // 01/11/2017