U današnjem pretjeranom konzumerističkom supermarketu kojekakvih indie-rock/pop hype-ova što se svako malo vole kititi nekim novim fahovskim nazivima snasajući s kamare na kamaru secondhand zvukove u potrazi za što originalnijim izričajima koji u pravilu redovito rezultiraju grotesknim reciklažama, Trees Of Maine, odnosno Valdet Luboteni, frontmen i gitarist labinskih The Orange Strips se pojavljuje kao dobrodošlo osviježenje što ne robuje nikakvim hipstersko-trendovskim načelima.

Nakon uvjerljivog debija "False Dawns" iz 2016., odlučio je vrijeme u očekivanju novog albuma "Twin Cities" prikratiti s ovime 13 i pol minuta dugačkim EP-ijem na kome su uvrštene 3 pjesme što se, po svemu sudeći ne uklapaju u neki novi dugosvirajući projekt, odnosno album. Iznenađujuće je bilo na spomenutom debiju čuti mnogo odlika akustičnog pop-rocka uvijenog u samostalnu produkciju sa štimungom starinskog Phil Spectorovog 'zvučnog zida' omeđenog suvremenom elektronikom, a na ovome radu se taj audio krug preselio na nešto jezgrovitije i kompresiranije područje gdje je gitara zamijenjena klavijaturama i elektronikom, no nikako nije napušten standardni format i smisao za ljepu, ukusnu i sadržajno bogatu kompoziciju koja više no ikad u Valdetovoj karijeri poprima značajke dance-rocka.



Ono što ne polazi za rukom Martinu Goreu s albumima Depeche Mode već jako dugo vremena da napravi iole plesni, radiofonični hit (posljednjih nekoliko albuma su uistinu minimalistička pop grozota spaljenog mozga), Trees Of Maine s lakoćom pretvaraju u ležerne note koje podjednako kibiciraju emocije, melodije i plesne ritmove gibajući se po ustaljenoj putanji vrsno dekoriranih kompozicija kojima ama baš ništa ne manjka. Uvodna "House sitting in Malibu" s vodećom melodijom klavira i plesnim naglašenim ritmom, te egzotičnim ugođajem što pomalo priziva karipski, pa i zvuk dalekog istoka, ubjedljivi je pop favorit ovog EP-ija, a fina plesna balada "Shadows" u umjerenom tempu uronjenom u dream-pop idealni balans za B stranu singla. Sofisticiranim elektronskim bluesom oivičena "Fools by the sea" je stariji komad koji nije uvršten na debi, dok je druga verzija uvodnog hita znatno mekša, a možda zato i samim time pogodnija za eter kada bi se kojim slučajem neki radio urednik dočepao ovog materijala.



Valdet i njegovi leteći suradnici (ovaj puta su to Alen Zafirović i Goran Brezac) nemaju ama baš nikakvih poteškoća za kreaciju i produkciju fluidno zarazne pop pjesme s rock temeljom. Ovakav zvuk konvertiran u elektroniku ukusan je komad klasičnog dance-rocka s kakvim bi i Roxy Music i Bowie bili zadovoljni u nekim svojim vrlo sličnim fazama iz 70-ih godina prošlog stoljeća, te gomila njihovih sljedbenika što se s koljena na koljeno prenosi i današnjim generacijama uvjerenih da su Arcade Fire originalni i jedinstveni bend kakvog u povijesti rocka nije bilo. Svašta.

A ovih 13 i pol minuta svojom nepretencioznošću, mirnoćom, staloženošću i dosljednim poštivanjem obrazaca klasične pop pjesme ponovno dokazuju veliki Valdetov talent da je pravu pjesmu vrlo lako napraviti uz ponešto bogatiju maštu i pravilnog izbora adekvatnog zvuka za obojiti i nijansirati tužniji dio poetike što održava reducirani smisao za duhovitu i nimalo hladno-lamentirajuću romantiku.

Naslovi: 1.House sitting in Malibu, 2.Shadows, 3.Fools by the sea, 4.House sitting in Malibu (Lusca mix)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/07/2017