home > mjuzik > Refractions

kontakt | search |

MENISCUS: Refractions (Birds Robe Records, 2017)

Znam da je post-rock mnogima već došao na živce jer nema ama baš nikakvih novina u njemu. Čak niti Mogwai već godinama ne znaju što da smisle adekvatno, Sigur Ros se i dalje praćkaju sa svojim izmišljenim jezikom, dok su God Is An Astronaut pribjegli i post-metalu kako bi obogatili klišeje. Istina, zna se pojaviti i izvođača što žanru dodaju ponešto elektronike i nekih kurentnijih pikanterija, no sve ostaje na istome u uglavnom instrumentalnim okvirima s progressive konotacijama.
[  ]

Evo, niti ovaj bend iz Australije nije nikakav izuzetak. Fino sviraju za poklonike žanra, psihodelični su, imaju slojevite linije staccata i povremenih erupcija riffova i tremola, klize od teme do teme, puštaju svakoj kompoziciji da se razvije od početka do kraja, međutim to je i osnovna boljka cijelog post-rocka što se pretvorio u poligon za stvaranje istosmjernih instrumentalnih kompozicija koje da odreda poredate jednu uz drugu imaju gotovo iste osnovne karakteristike koje zna svatko. Meni osobno u žanru najviše nedostaje vokalni performans koji bi itekako pospješio djelovanje, no tada bi se vjerojatno pretvorio u Pink Floyd kobasice s U2/ Radiohead elementima, a to bendovi mahom žele izbjeći.

Ne vjerujem da je od one početne, prastare ideje utemeljene u kraut-rocku ikome iz Can, Faust, Neu!, ranom Kraftwerku, ok i Floydima na pameti bila samo instrumentalizacija. Svi su oni nešto htjeli pjevati, nešto poručiti preko svoje lirike, ali post-rockeri se drže kao pijani plota te instrumentalne funkcije s osnovnom namjerom da auditorij sam stvara slike i dojam kao primjerice u jazzu ili klasičnoj glazbi, a još pojednostavljenije, kao u technu i elektronskoj instrumentalnoj zvukovljiji. Da budem iskren, ovaj bend iz Sydneya umije vrlo lijepo svirati (gitara, bas i bubnjevi), vođa im je 'naše gore list' Daniel Orešković (gitarist) i po svemu prikazanome ove 64 minute spadaju u gornji dom žanra tekuće godine. Ima ovdje dovoljno uzbuđenja: usponi i padovi prate se kroz svaku od ovih 8 kompozicija, nadosnimljene gitare su glavni akcent s oblijem prozračnih staccata, žešće odfrljenih riffova, ambijentalija, te tempovi koji neprekidno variraju po različitim relacijama (Alex O'Toole), dakako od tromih do umjerenih, nema tu nekih prevrata, sve se ovdje fino kotrlja po zacrtanim putevima, ali kad će mi nakon par godina netko zavrtjeti neku pjesmu i pitati me kako se zove ovaj album ili bend, teško da ću se moći sjetiti nečega specifičnoga po čemu bih ga mogao zapamtiti.



U tome i jest cijeli problem žanra da pjesme Mogwai zazvuče kao onaj pradavni Lunar album "There is no.1" (2000), a Man Zero poput stotina i stotina predstavnika instrumentalnih kompozicija s dugačkim uvodima i dugotrajnim krešendima uljuljkivajući u monotonu sintezu omamljenosti, hipnoze i transcedentalne meditacije što sve aludira na spontanu psihodeličnost, fine ambijentalne koreografije akvarela bez izraženijih jarkih boja i lijenom apatijom koja je najbolji prirodni oksidans za sanjarenje. Ne, nikako ne treba biti okrutan iz tog aspekta, ovi Australci znaju svoje mjesto i iskoristiti će ukazanu priliku da se s ovime albumom nametnu fanovima koje ionako nije briga za nečije stručno mišljenje da na ovome albumu uistinu manjkaju vokali jer bi neke pjesme bile puno bolje (a možda i lošije), osobito meni ponajbolja predzadnja "Hamster" što zazvuči ko "Unfrogettable fire" U2 s dostatnom završnom dinamikom pretvarajući se u određenu ruku u trance. Daleko od toga da ovdje nema sve one očekivane instrumentalizacije, pa čak i tehniciranja (bas gitaru svira djevojka Alison Kerjean, a četvrti član je vizualizator Martin Wong), no kažem, sam žanr je toliko pretovaren istim varijacijama da je sve manje i manje podložan inovacijama bez kojih će postati totalno neinteresantan kao i neka nova sorta narandže. Ionako su sve istog okusa. Dok se ne izmisli ljubičasta narandža s okusom vrganja, narandža će ostati narandža.

Naslovi: 1.Doom, 2.Simulation, 3.Overhang, 4.Fingers, 5.Daturas, 6.Head rush, 7.Hamster, 8.Flux

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/08/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Beton

Kandžija: Beton (2018)

| 21/06/2018 | ivan blažinović |

>> opširnije


cover: Hyperbola

dRUMELODY: Hyperbola (2018)

| 21/06/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Galaxina Mon Amour

RONY PLAYSTATION: Galaxina Mon Amour (2018)

| 20/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Greetings From Black Mountains

GENERAL CLUSTER: Greetings From Black Mountains (2017)

| 19/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Dva pola ljudske prirode, EP

SANTORIUS SANTORIUS: Dva pola ljudske prirode, EP (2018)

| 18/06/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*