home > mjuzik > Everything Now

kontakt | search |

ARCADE FIRE: Everything Now (Columbia, 2017)

Još od uvodnih taktova prvog singla kojim je Arcade Fire najavio izlazak svog petog albuma, istoimenog Everything Now, slušatelji su na određeni način bili podijeljeni u četiri glavne skupine: one koje za Arcade kao i obično nije briga, fanove kojima se pjesma svidjela i koji su nestrpljivo priželjkivali nove materijale, one koji su bili oprezni glede svojevrsnog gubitka bendove unikatnosti i, na kraju, one koji su "kao papagaji" ponavljali da pjesma kroz svoje catchy klavijature i izuzetno pjevne refrene neodoljivo podsjeća na ABBA-u. Nažalost, oni koji su navedeni single odlučili pomnije promotriti i preslušati bili su u manjini. Tako je, kao što to u današnje vrijeme sve češće biva, pored odličnog groovea koju pjesma ima, u drugi plan njen tekst. On pak podsjeća na zlatno doba Butlerovog pisanja kada je na grammyem nagrađenom albumu iz 2010., The Suburbs, maestralno secirao problematiku života pojedinca u postmodernom (ili post-postmodernom) društvu. Ovaj je put svoje zamjerke suvremenom čovjeku precizirao, pa se tako na udaru našla celebrity kultura ("Every inch of sky's got a star, Every inch of skin's got a scar") te vječno rastuća želja za dobivanjem svega, odmah. (Može se pretpostaviti da Win nije fan "binge-watchinga" Netflix serija.)

Iako je narednih tjedana bend izbacio još nekoliko singlova, ostatak albuma zapravo se može sagledati kroz, odnosno, usporediti s naslovnom pjesmom - vezano, kako za bend, tako i za publiku. S jedne strane, već navedeni, polagani gubitak identiteta na albumu se osjeća svakih nekoliko koraka. Naime, ovo je prvi put da je Arcade Fire, kao jedan od najboljih bendova 21. stoljeća, izbacio album na kojem se u skoro svaku pjesmu može uprti prstom i reći: "ova stvar podsjeća na ___ (ubaci ime izvođača)". Tako Good god damn zvuči kao bonus track s Attack and Releasea (The Black Keys, 2008.), Peter Pan vuče na kanadsku art-pop teškašicu Grimes, Infinite Content na Weezer, a Signs of Life na trenutke djeluje kao pomalo nerazrađen spoj Talking Headsa i legendarne Magnificent Seven The Clasha. Ipak, valja naglasiti da neke od navedenih pjesama nikako nisu "propali slučajevi", pa su tako Peter Pan i Signs of Life među boljim pjesmama na albumu. U ovom se trenutku valja vratiti na već navedenu tvrdnju da se kroz singl Everything Now može sagledati kompletan album i reakcija kritičara i publike na isti. Nakon odlične i lirički izuzetno jake Creature Comfort i eksperimentalnog Peter Pana, čini da albumu ponestaje snage, od čega ga ne spašava ni loša kopija Sprawla II zvana Electric Blue. Ipak, uz to što album na kraju ponovno hvata tempo, njegovo postojanje treba sagledati u cjelini.

Tako važan dio cijele priče čini i vrlo dobra, "ironična" marketinška kampanja za koja je u određenim trenucima ipak ulazila u teritorij pomalo pretencioznog. Neovisno o svojim nedostatcima, ona je u tandemu s albumom prilično neopaženo sve koji su album slušali površno, nestrpljivo i usklađujući vlastita očekivanja većinskom mišljenju na društvenim mrežama, čvrsto opalila po gubici. Iako je itekako vidljivo da bend na sredini albuma izrazito pada i doseže dno s užasno bljedunjavom i repetitivnom Chemistry, većina je album počela suditi prerano. Bez istinskog truda pri slušanju albuma i bilo kakvih konkretnih argumenata, Butler i ekipa su bili bombardirani od strane pojedinaca i glazbenih medija, a kritike su sezale sve do razine teorija prema kojima je bend namjerno napravio "loš" album, samo da bi razljutio fanove. U tom je smislu Everything Now koncept u potpunosti pogođen. Butlerov je kreativni proces portretiranja ove generacije slušatelja kao često nestrpljivih, površnih i povodljivih načinio puni krug te sukladno tome, za kraj (za one koji ga nisu odbacili tamo negdje oko countryem inspiriranog Infinite_Contenta ili slabašnog Electric Bluea) ostavio dvije najbolje pjesme na albumu. Put your money on me je srčana pop pjesma, na pravi način inspirirana glazbom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a žicama ovjenčani We don't deserve love nagovještava da bi bend, ukoliko se jednom vrati u zonu svog ugođaja, ponovno mogao stvarati na razini na kojoj su bili u prvom desetljeću svoga postojanja.

Ne može se reći da ovaj album nema svoje mane, a očito je i da je ovo najgori album Arcade Firea. Međutim, za bend koji je, ponavljam, jedan od najboljih 21. stoljeća, to i nije toliki problem. Za svaki problem koji album ima i svaku pogrešku koju je bend načinio, pomalo filozofski "paket" koji ovaj album nudi učinio je dostatnim da se te greške oproste i zaborave, a novi album čeka s nadom i nestrpljenjem.

(Ivan Blažinović)

ocjena albuma [1-10]: 7

terapija // 04/10/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*