home > mjuzik > Kingdoms Disdained

kontakt | search |

MORBID ANGEL: Kingdoms Disdained (Silver Lining Music, 2017)

Njihov zadnji album "Illud Divinum Insanus" bio je nevjerojatno iznenađenje koje sam tako slatko komentirao na ovim stranicama (17.06.2011.) kad su obilato zastranili s novim elementima poput techna, ravea, hip-hopa, dance/ disca i industriala. To je bilo neočekivano iznenađenje koje sam srdačno prihvatio da se ovakvi kraljevi i carevi death metala upuštaju u komercijalne strukture za široke mase dok je jedan dio kritike s gnušanjem komentirao ovu njihovu nepredvidljivu metamorfozu. Željno sam očekivao njihov koncert u zagrebačkoj Močvari točno na nekadašnji Dan republike, 29.11.2011., pet mjeseci sam se pripremao za to, ali tog faking dana mi je uginuo moj ljubimac - pas Linić s kojim sam proveo 9 godina života i jednostavno rečeno, bio sam emotivno shrvan da odem na svirku.

I evo njih s novim, devetim studijskim albumom nakon 6 godina pauze u posve novoj postavi samo s jedinim originalnim članom, gitaristom i klavijaturistom Trey Azagthotom koji je otpustio raniji prateći trojac da bi doveo Scott Fullera iz benda Annihilated na bubnjeve, te ponovno Steve Tuckera na vokal i bas. Zanimljivo, a baš ga je ranije dvaput otpuštao zbog kojekakvih međusobnih čarki i nesuglasica. Prvi put nakon "Gateways To Annihilation" turneje 2001., a drugi put odmah nakon narednog, sedmog albuma "Heretic" 2003. Ipak, sada se čini da mu je on momentalno najbolja opcija, kako je i sam rekao, dozvolivši mu da sudjeluje u komponiranju pjesama.
[ Steve Tucker, ponovno u Morbid Angel ]

Steve Tucker, ponovno u Morbid Angel

Naravno, zvuk i stil su se ponovno vratili u domenu gdje je bend stvorio svoj prepoznatljivi trade-mark, no nije to toliko žestok, agresivan i brutalan napad već odmjereno rešetanje na rubovima eksperimenata kakve vječito rabe za čudnovato uvrnute poliritmije, gitarska davljenja koja nisu davež nego bizarne, skoro pa sludge dosjetke, te razbijene strukture s namjerno uštelanom nelogičnošću. Ipak, na nekim mjestima postoji nekoliko skladnijih relacija, ali i one su tu samo kako bi pridonijele opoziciju toj stilski uigranoj ružnoći, odnosno nakaradnoj boleštini s obzirom da je tematika uglavnom uronjena u političke dimenzije koje je s Azagthotove perspektive teško dokučiti što je točno ciljano u svakoj pjesmi. Jasno jest da im je poanta reakcija na današnje vrijeme, ismijavanje životnih i stvarnih događaja u USA, pa i na Bliskom istoku i u Africi, no opet, kako je rekao, namjera mu je bila stvoriti album iz društvenih opservacija iz aspekta trećeg čovjeka. Valjda je smatrao onog neutralnog koji nije na niti jednoj strani. Tako nekako…



Album ima dvojaku oštricu: koliko je dobrodošao povratak na ono što je relativno uobičajeno kod benda, toliko je produkcijski čudno istesan s potisnutim gitarama i izraženim bubnjevima punim lupetanja i prelaza u tupim odjecima bez zvonkastih i visokih tonova. Opet, neke pjesme podsjećaju na eru albuma "Formulas Fatal To The Flesh" (1998) s daškom čuvenog debija "Altars Of Madness" (1989), dok s druge strane na ranije dva spomenuta Tuckerova rada isključivo zbog njegovog vokala, tj. pravi je miš-maš pun kompozitorskih kompromisa što nedvojbeno ostavlja, barem meni podosta zbrćkan čušpajz koji vrlo teško podiže dinamiku. Prvih nekoliko pjesama dođe tek samo kao prohodni 'prolaz' kroz one stilizacije gdje se bend nije osobito zadržavao, da bi tek na drugoj polovici donekle dosegao kompozitorski klimaks. Ali tek donekle poput prisutnih pjesama "Arhitects and iconoclast", "The pillars crumbling", "From the hand of king" ili završne "The fall of idiot". Sve one ipak zvuče kao da se ova tročlana ekipa sastala, skompala, združila, uštekala nabrzaka i udarila najvećom snagom koju trenutno imaju bez mnogo kreativnog napora premazavši ga s obiljem mutnog prigušivača koji ustvari zataškava popriličnu neinventivnost s kojom se i ne može ostati zadovoljan. A da je tako, dokazuje i činjenica teškog čupanja inspiracija: od "Heretics" do ozloglašenog, ali meni vrlo simpatičnog "Illud Divinum Insanus" prošlo je 8 godina. I sad još 6 što je donijelo tek četvrti album morbidnog anđela u 21. stoljeću. Umjesto da nam donosi morbidne priče o morbidnom vremenu koje je itekako pogodno za raspletanje svakojakih storija, muka se muči s procesom kreativnosti koja ovdje više nalikuje na tek ovlaš nužnu servisnu službu s jasnim razlogom za novu svjetsku turneju na kojoj će možda izvoditi tek 2-3 nove pjesme, a kad je već tako, onda je bilo bolje samo objaviti EP. Čak nisu 'okinuli' niti jednu zajedničku promotivnu sliku kao trojac…

Naslovi: 1.Piles of little arms, 2.D.E.A.D., 3.Garden of disdain, 4.The righteous voice, 5.Arhitects and iconoclast, 6.Paradigms warped, 7.The pillars crumbling, 8.For no master, 9.Declaring new law (secret hell), 10.From the hand of king, 11.The fall of idols

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/12/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Battlestar Lemon

DEPRESSOR: Battlestar Lemon (2022)

| 08/08/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Diamonds

YAO BOBBY and SIMON GRAB: Diamonds (2019)

| 08/08/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Colab 47

SOUND_00 and LEFTERNA: Colab 47 (2021)

| 07/08/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Seven Psalms

NICK CAVE: Seven Psalms (2022)

| 07/08/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Svetla, svetlosti, reizdanje

BJESOVI: Svetla, svetlosti, reizdanje (2022)

| 06/08/2022 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*