Originalno kao trio, grupu DIRTMUSIC činili su Chris Eckman (The Walkabouts, Chris & Carla), Hugo Race (True Spirit, Bad Seeds) i Chris Brokaw (Come, Codeine), a njihov je prvi album najsličniji onome što su radili Chris & Carla, prvenstveno zbog Chrisovog dominantnog vokala i akustične podloge.

Na drugom albumu, tri godine kasnije, dogodio se "total makeover" njihove muzike, koja je iz bjelačkog pustinjskog bluesa prešla u crnački. "BKO" je skraćenica za aerodrom u Bamaku, a cijeli album je snimljen u studiju u tome malijskom gradu, a uz originalne članove, "zaposlen" je i cijela vojska domaćih muzičara i čudnih instrumenata. Rezultat je elektrizirani world music album, pod utjecajem Tamikrest, koji je napravio poveznicu između zapadnjačkog i tuareškog pustinjskog rocka. Iza tog albuma, Eckman i Race željeli su nastaviti u tom smjeru, stoga je Brokaw napustio bend, a DIRTMUSIC su kao duo upravo došli do svog petog studijskog izdanja.
Do sada su se već potpuno udomaćili u tom zvuku, a inače prevladavajući engleski polako su preuzimale pjesme na jeziku Tuarega, a koje su zbog političke situacije u zemlji imale angažirane textove.

Za peti album, umjesto ekipe s Malija, pridružio im se Murat Ertel, turski glazbenik iz grupe Baba Zula. Snimanje su preselili u Istambul, ništa manje opasan grad od Bamaka, a finalni proizvod nudi pravi world music gemišt s ostacima tuareških pustinjskih doživljaja i dodacima novih, turskih ritmova.



Već na prvoj pjesmi, Bi De Sen Soyle, taj spoj je došao do izražaja, kada se tuareške gitare spoje s turskom tarabukom. U The Border Crossing Eckman pjeva o naglašenom svjetskom problemu u svijetu prepunom izbjeglica, što ostaje "lajtmotiv" cijelog albuma.

Magičan tribalni ritam koji je i dosad prevladavao albumima Dirtmusica, sada je još naglašeniji istočnjačkim melosom. Situacija se malo smiruje dolaskom Gaye Su Akyol, koja je na svoj način ispričala priču o "ljubavi u stranoj državi", a u Safety by Numbers Raceu se pridružuje svojim vokalom Brenna Mac Crimmon, kanadska pjevačica specijalizirana za tursku muziku, ovaj puta u engleskoj verziji.

U posljednje dvije pjesme im se pridružuje i Görkem Şen na instrumentu yaybahar, kojeg je sam izmislio. Taj potpuno akustični instrument, čudnog oblika, daje potpuno digitalni zvuk i pjesmama daje neki svemirski ugođaj, s kojim fino zatvaraju ovaj album.

I za kraj, kao što nam u pres materijalima sugeriraju, album nam donosi "hipnotičke ritmove, filmsku atmosferu i teme tamne političke realnosti", pa tko voli…

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 26/01/2018