home > mjuzik > Boarding House Reach

kontakt | search |

JACK WHITE: Boarding House Reach (Third Man Records, 2018)

Jack White jedna je od najvažnijih osoba glazbenog svijeta novoga milenija. Kroz svoj je rad u jednom od seminalnih rock bendova ovog stoljeća, White Stripesima, i nešto manje u Racountersima, Dead Weatheru i solo karijeri, na (alternativnu) glazbenu scenu ostavio trag kakav većina glazbenika može samo sanjati, neovisno radi li se o pojedincima koji trenutno "drndaju" u garaži ili o visokoprofiliranim izvođačima čije se godišnje zarade broje u milijunima. Svoj je doprinos glazbi dodatno povećao osnivanjem i radom u Third man recordsu, svojoj glazbenoj kući koja je, među ostalim, igrala važnu ulogu u "oživljavanju" svijesti o vinilu kao glazbenom mediju i posljedično, ubrzanom povećanju prodaje istog. S druge strane, kako se Whiteov kult gitarskog heroja s godinama povećavao, još je od 2005. kvaliteta njegovih izdanja bila u laganom padu. Ipak, lagani pad u razdoblju od 12 godina sposoban je umjetnika sa svog vrhunca spustiti neugodno blizu dnu.
[  ]

Boarding House Reach otvara prvi singl - Connected by love koji je, kao i album u cjelini, prilično blijed i neuvjerljiv proizvod. Pjesma se još u siječnju činila kao katastrofalan izbor za najavni singl, ali otužna je realnost da izuzev Over and over and over, klasične Jack-Whiteovske numere vođene tvrdim i šuštećim gitarama i soulom utjecanim back vokalima sada već karakterističnim za njegovu solo karijeru, na tracklisti ne postoji ozbiljan kandidat za singl. S tim da su upravo backovi ono što Over and over and over sprečava da obavi traženi zadatak budući priglupi sekundarni vokali dosežu granicu cerekanja te u kombinaciji s namjerno lošom produkcijom svako malo poništavaju i ono malo momenta koji se nakupi od riffa i Jackove solidne vokalne izvedbe. Oni nisu tu da doprinose pjesmi, odaju neku emocionalnu predanost ili iskažu osjećaj panike ili žurnosti - oni su tu jer ih je Jack tu želio. Ako se vratimo na Connected by love, navedena blijedost i neuvjerljivost ipak nisu jedini grijesi koje pjesma nosi, već je tu i utopljenost u prosjek albuma. Smislenost i kohezija su osobine koje pri raspravama i u recenzijama inače valja hvaliti, no nisam siguran koliko pozitivan može biti bilo koji stupanj kohezije u slučaju u kojem je album sve samo ne uhu i mozgu ugodan. Tako se već nakon druge, Why walk a dog? pojačava isti dojam. Elektronski beat, klavijature u maniri trenutnih trendova, bez cilja i značajnijeg emocionalnog angažmana umjesto provokativnosti tjeraju na zijevanje, samo da bi ušli u Abulia and Akrasia - nepotreban spoken word prijelaz, lažno-alternativnu verziju nečega što je Kanye puno domišljatije i humorističnije odradio još početkom stoljeća. Unatoč planu da pobliže opišem još nekoliko pjesama, u ovom trenutku smatram da bi mnogo korisnije bilo odmah objasniti (i razraditi) temeljne probleme albuma. U ostatku ima svega: od klavijatura (ili nečega?) koje zvuče kao soundtrack Atari igrica iz 80-ih, preko cerekavih i odvratno produciranih vokala, loših pokušaja emulacije Midnite Vulturesa (Beck, 1999.), glazbenih obilaznica koje osnovne strukture vode u slijepe ulice, besmislenih tekstova, Primus bass linija i naravno - odvratne Respect Commander koja nakon koliko-toliko dobrog uvoda završi u maniri "Lipe cvatu meets Max & Intro". Kao pozitivne se mogu izdvojiti tek Corporation sa svojim zgodnim funky-blues riffom, Ezmeralda steals the show, akustični spoken word sa zanimljivom pričom i prizvukom Simona & Garfunkela te What's done is done čije lagano sivilo samo naglašava problem time što sam ju morao strpati u svijetle točke ovog projekta.

Da nešto razjasnimo - moja je osnovna misao tj. tvrdnja da album ne funkcionira ni na kojoj razini, neovisno govorimo li o standardnim vrijednostima dobrog nosača zvuka ili nekoj navodnoj eksperimentalnosti koje u praksi nema ni u tragovima. Što se tiče ove prve "kategorije", album osobno smatram songwriterski neinspiriranim i dosadnim, ali i nepotrebno umarajućim za slušatelja. Sve standardnije numere zvuče kao nešto lošija verzija Whiteovih starijih stvari, a nasilno i neprirodno "eksperimentalne" pak često graniče sa silovanjem dobrog ukusa. Može White solirat, alternirat i ubacivat "nepredvidive" komade i zvukove u pojedine elemente pjesme, ali ni potopljene klavijature, motorna-pila solaže, ni shizofreno ubacivanje neprikladnih jazz dionica ne spašavaju slab korijenski materijal, od početka osuđen na propast. Baš suprotno, ovako se i poneki pozitivan aspekt ovog manijaktalnog čušpajza izgubi pod pritiskom kvantitete neuspjelih pokusa te album na kraju ostavlja dojam tek naizgled kompletirane jigsaw slagalice. Naizgled, budući se iz ptičje perspektive (uz manjak bilo kakve analize) čini većinski u redu. Međutim, kada se ista sagleda s boka, odozdo ili iz neke treće perspektive, ispadne da je Jack, umjesto da praznine popuni odgovarajućim oblicima, u njih nasilno ugurao kojekakve komade koji sami po sebi izgledaju (zvuče) dobro, ali u kompletu strše na sve strane. Riffovi su slabašni, tekstovi generični, a produkcija i kvazi-kreativno samozadovoljavanje tzv. Willya Wonke rokenrola sve ovo na površini drže tek prve dvije ili tri pjesme, dok slušatelj shvati da ispod naslaga svega i svačega zapravo ne postoji ništa vrijedno spomena. Mnogi su ljudi ovaj album "vadili" tobože uz izgovore inovativnosti ili eksperimentalnosti, ali za one koji dovoljno dobro znaju trenutne glazbene novine i poglavito Jackov raniji materijal, iste ne postoje. Kad se Jack prvi puta odlučio ozbiljnije poigrati svojim zvukom i u strukture pjesama ubaciti dobrodošle dodatke, efekt je bila novonastala svježina i zanimljivost materijala. Kad je isti trik ponovio na drugom albumu, još sam uvijek s tim bio u redu. No kad ga je ponovio i drugi put, samo znatno neuspjelije i isforsiranije - jebiga, stari, ne bu išlo. Upravo je u tome fatalna greška Boarding House Reacha - on nije neslušljiv, koliko je iritantan u svojim neuspjesima.

ocjena albuma [1-10]: 3

ivan blažinović // 24/04/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Split single

CHARLES IN THE KITCHEN/ THEM STONES: Split single (2018)

| 18/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Motuglezu, EP

MATEJ KRAJNC: Motuglezu, EP (2018)

| 17/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*