Pripreman čak 6 godina, ovaj jubilarni deseti album norveških zvijezda black metala je ubjedljivo najmekše izdanje u dva i pol desetljeća diskografske karijere. Sjećamo se kako su opako zvučali prije onog ključnog "Spiritual Black Dimensions" (1999), kovitlali s koječime i bivali sve bolje prihvaćeni da bi konačno postali i generalne perjanice žanra, ali tu kultnu osnovicu, sada je posve jasno, nisu htjeli održati. Rejting 'kultnosti' im nije bio dovoljan, valjalo ga je proširiti u pojmovnik opće prihvaćenosti, pa su mic po mic dodavali 'komercijalne' elemente koji su, evo, jasno i kristalno obznanjeni na simfonijskoj razini s obiljem klavijatura, sintetičkih orkestracija glavnog meštra i kolovođe Shagratha, te uvijeni u gothic/ gregorijanske mantre pratećeg mješovitog zbora od čak 26 članova.



Posao kojeg su odrađivali na ovome albumu od 54 minute je pozamašan i za svaku pohvalu. Godinama su svako malo izbacili poneku pjesmu uvodeći u veledimenzionalnost podgrijavajući teren za ovo gigantsko čudo koje to svakako jest, ali ruku na srce, sve ovo nema apsolutno više nikakve veze s onim opakim bendom iz prošlosti. Jasno, vremena se mijenjaju i sve se stubokom pokušava komercijalizirati, pa tako i black metal, nekoć tipičan prljavi predstavnik najbrutalnijeg metal undergrounda. Osobno sam bio poklonik i prethodnog, vrlo dosadnog i neubjedljivog, ali meni simpatičnog albuma "Abrahadabra", međutim sav ovaj rad kojeg se mora cjeniti je apsolutno usmjeren na monumentalnost s konkretnim ciljem pecanja što šireg auditorija, čak i onog koji black metal nikad nije volio, a možda niti slušao.



Jer, ovdje je situacija došla do razine kada ono 'sotonističko' više nije opozicija, a žrtvovanje i blasfemija nisu obredna opsesija u metaforičkom smislu. Znamo, teško je biti toliko godina pokoran krajnjim opstrukcijama poput Burzuma, Mayhem, Darkthrone, Xasthura ili inteligentno upakiranih poljskih Behemoth, belgijskih Enthroned i švedskih Dark Funeral, no ovdje nema niti jednog manifesta koji bi došao do rubnih relacija. I u pogledu glazbe, a još više kod lirike. I jedno i drugo su ogroman kreativan pad na račun što potentnije i primamljivije strukture kompozicija u kojima gotovo i da nije važno o čemu se govori. O nekakvoj vječnosti, duhovnosti, beskrajnosti, bezgraničnosti i sličnim pridjevima koji idu uz pojam okultnog, mračnog, sadističkog, anti-socijalnog? Ma kakvi. Sve je ovo samo lukav trik poput Queen, Rammstein i Nightwish koji su tako gordo znali nalupati himnične slogane besramno se služivši velebnim premisama rocka ne dozvoljavajući u niti jednom trenutku koroziju stihova, a jako dobro se zna šta je iza svega toga stajalo. Bez ikakvog potcjenjivanja, onaj tko je ponosito doživljavao Freddyijeve stihove nije baš posve bistar. Riječ je o masovnoj manipulaciji privlačnosti, a na to puca upravo ovaj Dimmu.

Uz to, gomila sekvenci na ovome albumu je repeticijska. Čak i kad se pronađe neki zgodan riff kao primjerice u "The empyrean phoenix", odmah potom pada u vodu simfonijskog metala, a kako album ima svoj 'konceptualni' privid da je o nečemu jako bitnome (a ustvari je o ničemu), tako su sve pjesme gotovo spojene u jednu protegnutu zbirku lajt-motiva u kojima čak i da promjenite redosljed pjesama prilikom slušanja neće se primjetiti nikakva razlika jer je infrastruktura kompozicija strategijski osmišljena da djeluje optimistično mračno i istovremeno bezazleno. Jedva da je 1/3 onaj korijenski black metal. Druga je simfonijski, a treća opernog karaktera s tim zborskim arijama. Kao rijetko do sad, ovdje ima i akustičnih gitara, laganih intervala, hard-rock/ industrial referenci, ali najviše od svega u tome nedostaju one prepoznatljive motoričke sposobnosti koje su se pretvorile u cirkus i definitivno pošle u neželjenom smjeru ka eurovizijskim sklonostima za onu publiku koja traži neke nove atrakcije, a mogle bi ih sasvim komotno pronaći jer se Dimmu Borgir, evidentno je, opredjelio da funkcionira kao Rammstein kojeg su milijuni prihvatili za maksimalno ozbiljan industrial-rock bend (još bolja poredba je naš Thompson kojeg se doživljava kao hard rockera). Uf, koliko stupidno, ali za bend unosno i atraktivno za ciljanu publiku. Ovo je samo biznis koji u principu nema ništa artistički za ponuditi, a album je jedno veliko razočaranje manipulativne naravi na koju su, ako pogledate na youtube spot za "Interdimensional summit" otkinulo gotovo 3 i pol milijuna gledatelja. Uzgred, "Gateways" s prošlog albuma ima čak 9 milijuna pregleda, a pjesme iz vremena 90-ih kad su im tekstovi bili na norveškom jedva da imaju po dvijesto tisuća 'klikova' što je za ovako razvikan, nekoć kultan bend jako malo. Veliko selo od planete Zemlje treba općeniti cirkus i papazjanu u šarenilu. Možda će jednog dana Milan Bandić, eonski neuništivi gradonačelnik Zagreba reći kako obožava Dimmu Borgir poput Freddy Mercuryija.

Naslovi: 1.The unveiling, 2.Interdimensional summit, 3.Aetheric, 4.Council of wolves and snakes, 5.The empyrean phoenix, 6.Lightbringer, 7.I am sovereign, 8.Archaic correspodence, 9.Alpha aeon omega, 10.Rite of passage

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 02/11/2018