Da se preskoče neke uobičajeno sveprisutne mane što se tiče samog ulaza večeras u Boogaloo (ispočetka su redari dobili nalog da puštaju preko rampe na ulici po 50 ljudi u mahovima, a ustvari puštali su ih jedva po desetak), koncert je s opravdanim razlogom kasnio u samom startu pola sata. Nije to ništa strašno pomisliti će te, taman da se popije poneko piće na šanku prije samog ulaza u dvoranu gdje je zabranjeno unošenje bilo kakve ambalaže. Inače, pristigle su informacije da su Dimmu Borgir, glavne zvijezde večeri imali problem (nezaobilazno uobičajeni) sa našim carinicima na granici gdje im je zapela kompletna oprema, no do njihovog starta ona će navodno biti dostavljena. Okey, no kako su se stvari dalje odvijale, sav čar je mic po mic opadao... NOCTIFERIA, dobro znani slovenski death/black industrial-metal kvintet koji je posljednji puta nastupio lani kao predgrupa Samael i Keep Of Kalessin (5.II 2009.), večeras je imao puno više sreće pa su svoj vrlo kratki set odsvirali pred daleko većim auditorijem. Izveli su samo 8 kompozicija i morali su znatno skratiti repertoar, pa su tako izredali između ostalih skladbe "Delluders", "Demagog", "Catarsis", "Samsara", "Mara" i hitoidnu "Democracy" s kojom su pokupili najviše ovacija jer se frontmen Đani odvažio na solistički izlet udaranjem po minijaturnom setu bubnjeva koji je bio isturen na sam front pozornice. Međutim, spram onog prošlogodišnjeg nastupa bila je sasvim jasno vidljiva jedna velika razlika - večeras su imali problematičan zvuk. Gitare se uopće nisu čule razgovjetno tako da je svih ovih kratkih 30-tak minuta bilo doslovce bačeno negdje u kakofoničnu stihiju. No, nije to greška ovih vrlo dobrih Slovenaca, nego novog razglasa koji je po prvi puta postavljen u klub. Još na njemu nije odsviran niti jedan koncert, pa je ne samo njihov, već i zvuk naredna dva banda bio ustvari jedna velika tonska proba. Manjkali su srednji tonovi, u prvi plan su izbačeni bubnjevi i vokal, a gitare su bile u gotovo nerazgovjetnim visokim frekvencijama kao da su svi baratali s nekakvim najlošijim distorzijama. Uh-oh, kad u metalu ne čujete gitare onako kako treba, onda dobijete papazjanu disharmonije. Šteta. Nakon kraće pauze, izlazi stara našminkana dugokosa, već pomalo i prosijeda legenda Thomas Gabriel Fischer (ex-Hellhammer, Celtic Frost, Apollyon Sun) sa crnom vunenom kapom nabijenom do očiju i njegov najnoviji band TRIPTYKON. Fischer se vrlo dobro drži i dalje ostavljajući dojam majušnog vražićka s prćastim nosom kao da je pobjegao iz neke bajke o patuljcima, no ima dva odlična muzičara, članove njemačkih bandova Fear My Thoughts (bubnjar Norman Lonhard) i Dark Fortress (gitarist V.Santura, bio u posljednoj formaciji Celtic Frost), te vrlo krhku i lijepu mladu basisticu Vanju Slajher koja je gotovo cijeli koncert odsvirala sa shoegazerskom pozom skoro ljubeći vlastite 'marte'. Tek na par momenata je odvojila pogled od poda i pokazala svoje simpatično lice.

Zvuk se drastično mijenja, gitare se sasvim bolje čuju, a djelomična zasluga toga je i njihov daleko tromiji i minimalistički repetativan riffoidni stil s naglašenim doom elementima koje povremeno kombiniraju s black/death brzancima, ali u principu, radi se samo o kombinacijama bržih i sporijih tempova. Prilično su iznenadili sa svojom set listom izvevši samo dva broja "Goetia" i skraćenu "The prolonging" s debi albuma "Eparistera Daimones" (2010, Prowling Death/ Century Media), dok su preostala tri "Proceration of the wicked", "Circle of the tyrants" i "Babylon feel" bila iz starog repertoara Celtic Frost s prva tri albuma. Elem, sjajno su otprašili, ali nevjerojatno kratko, tek samo nešto više od pola sata jer je i njima bio srezano vrijeme nastupa. O tome se može sada pričati svašta, ali ono što je urađeno, ne može se više ispraviti. Jer, nakon što su Triptykon gotovo bez riječi, a bome skoro i bez aplauza ostavili publiku u vrlo diskutabilnom raspoloženju (najviše me smetalo za vrijeme njihovog nastupa urlanje pojedinaca iz publike 'borgir, borgir'), objavljeno je da će headlineri nastupiti sa velikim zakašnjenjem, a tu prazninu će nadoknaditi davanjem autograma. Eh, odmah su svi pohitali u predvorje kao mala djeca za lizalicom niti ne tražeći bis od Fischera i ekipe. I onda je usljedila jedna velika rupa od dva puna sata, zatvorila se dvorana kako bi se namjestila oprema, a u predvorju je postavljen stol gdje se odvijao 'autogram session'. Na veliku žalost, pojavili su se samo gitaristi Silenoz i Galder bez frontmena Shagratha kojeg su svi željno očekivali. Nastala je velika gužva, pa je najbolje bilo izaći van ili se smjestiti u neki ćošak jer je tu prazninu nadomjestio vrlo dobar gothic-metal/rock DJ set.

DIMMU BORGIR

Kada su konačno otvorena vrata dvorane, ponoć je već debelo odmaknula, no nitko nije odustao od čekanja mada se ujutro trebalo ustati i krenuti u novi radni dan. Već sa prvim taktovima "Xiberia", uvodne pjesme najnovijeg albuma "Abrahadabra" bilo je vidljivo da su norveške zvijezde ovu turneju orijentirale u ledeno doba. Rasvijeta je bila hladna kao kristalno modra galica, pozornica obavijena bijelim dimnim naslagama, a tek za potrebe izvođenja starih skladbi eruptirala je u žuto-crveni vatreni pakao. Sam image banda je također bio specifičan, svih šestero mračnjaka bilo je obučeno u neku inačicu suvremenog ledenog doba, a najviše se isticao ćelavi Galder u skrpanim kožama i krznu sa hladnim make-upom i satiričnim izrazom lica s čestim palacanjima jezika, te klavijaturist Brat s vrlo čudnom maskom na licu. Krenuli su sa starim skladbama "Spellbound (by the devil)" (sa "Enthrone Darkness Triumphant" albuma), "The chosen legacy" (album "In Sorte Diaboli") i "Indoctrination" (album "Puritanical Euphoric Misanthropia"), a onda nanizali pravu promociju netom objavljenog "Abrahadabra" albuma. Pet kompozicija - "Dimmu borgir", "Chees with the abyss", "Born treacherous", "A jewel traced through coal" i jedina popraćena s velikim ovacijama, hit-singl "Gateways", kvalitetno su dočarale veliku koncertnu spremu s puno elektronskih samplova (a bome i sampliranim vokalima), no na publiku je sve to djelovalo stihijski i posve nepripremljeno. Jer sam album je objavljen prije tek četiri dana i malo tko ga je uspio upiti s dovoljnim adrenalinom tako da je ova faza koncerta više protekla u kazališnom ambijentu nego li u odgovarajućem black-metal feedbacku. A o onom dvosatnom čekanju gdje se već velika većina dobrano ponapijala i skoro izgubila strpljenje, ne treba niti govoriti.

Tek kada su zasvirali stare "The blazing monoliths of defiance" i "Vredesbyrd" koncert je dosegao željene tenzije, no tada je već bio kraj zvaničnog nastupa. Prilično je bilo zastrašujuće vidjeti da izmučena, dobrano raživcirana i indisponirana publika uopće nije tražila bis jer su već svi u svojim mislima bili na radnim jutarnjim obavezama, pa se band sam vratio i odsvirao impresivan set sa četiri stare i svima dobro znane pjesme "The serpentine offering", "Puritania", "Progenies of the great apocalypse" i "Mourning palace" čiji je tekst jedna djevojka pored mene otpjevala izmoreno žmurećki u polusnu. Sada se mogu raspredati priče kako je sve moglo biti drugačije da naši revni carinici nisu satima premetali tu opremu, ali šta je - tu je. To je i samom bandu stvorilo otežavajuću okolnost jer su sve morali odraditi stojički s profesionalnom prisebnošću, ali neminovno je da se izgubila ona čar kakvu su imali lani na T-Mobile InMusic Festivalu gdje su doslovno razvalili sa fantastičnim dekorom i scenskim nastupom. Nije toliko bitno što nema više Vortexa i Mustisa, te to što Shagrath ne uspjeva vokalno popuniti one praznine mada ima vrlo moćan i sugestivan glas, već je bitno da su onih dva sata čekanja jednostavno upropastila feedback i cjelokupan dojam koji se očekivao.

horvi // 01/10/2010

> vidi sve fotke // see all photos