home > mjuzik > Let's Rock

kontakt | search |

THE BLACK KEYS: Let's Rock (Easy Eye Sound/ Nonesuch Records, 2019)

Da nije bilo onog simpatičnog videa za "Lonely boy", čista je sumnja kako bi ovaj dvojac, gordo nazvan garažnim rockerima, po nekima i alternativcima, indie-rockerima i tko zna kojim po redu 'spasiteljima rocka' u 21. stoljeću, zadobio i četvrtinu popularnosti koja je uslijedila. Jer, nema govora o tome da je njihova glazba garažni rock, a ponajmanje alternativni, a i njihova snaga dokazala se onim slabašnim nastupom na glavnoj pozornici InMusic Festivala 2014. kada su prikazali svoj smandrljani odnos ka rocku evidentiravši se da apsolutno nisu bend za velike pozornice, a niti takve festivalske svirke pred ogromnim brojem posjetitelja. Jednostavno rečeno, oni nisu zabavljači takvog kova, a popularnost koja im se nehotice omakla i uskočila gotovo neočekivano, ali mora se priznati i vješto smišljeno izrežirana, samo je uobičajeni trik marketinga show-biza Warner Bros. (i podetikete Nonesuch) koji je na vrijeme shvatio kako postoje velike mogućnosti za brzu zaradu.
[  ]

Danas, 7-8 godina nakon tog urnebesa popularnosti, stvari su daleko kristalnije i čišće, a zamislite, singl je bio samo USA no.64 i UK no.80!!! Dan Auerbach (gitara, vokal, klavijature) i Patrick Carney(bubnjevi) se i dalje muče smišljanjem glazbeno-lirskih sadržaja koji bi trebali održavati visoki rejting postavljene popularnosti, a mnogi su nekoć bili spremni tvrditi i kleti se u kreativno umijeće koje je ionako bilo upitne kvalitete. Jer, zna se što je garažni rock i kako on funkcionira: divljački prgavo, buntovno, bijesno, zajedljivo s mnogim otklonima kao što je namjerna raštelanost, distorzija, mikrofonija, kakofonija, neuštimanost, falšanje, seksizam, šovinizam, prljavština kojekakvih vrsti, socio-politička angažiranost, arogancija mnogih oblika, neumjereni ispadi itd. A oni od toga nemaju ama baš ništa niti su ikad imali poput Iggy Popa ili MC5, tek tu i tamo u nekim tragovima stidljivo se približavajući susjedovoj garaži proto/ hardcore-punkera i metalaca poput fino odgojenih štreberčića koji bi povremeno napravili neku sitnu spačku i eto, ni krivi ni dužni moraju imati adekvatne protuteže koje nemaju, a niti su ih imali.

Ruku na srce, njihova glazba je oduvijek daleko više mirisala na komercijalno usklađen rock, a pogotovo ovdje na ovome albumu iz kojeg na sve strane izlaze utjecaji albuma Erica Claptona i Chris Rea-e iz 80-ih i djelomice 90-ih godina. Istina, oba gitarista su vrhunskih performansa, ali osim rafinirano dizajnirane produkcije, naštelanih nekoliko hitova i milijunske horde publike, nemaju ama baš ništa znamenito izuzev statusa legendi koje su primjereno zaslužili predanim kompozitorskim, studijskim, diskografskim radom i koncertima. Jasno, riječ je o bluesu, a ne alternativnom ili garažnom rocku, a onaj epitet indie-rock ionako se veže uz svaku malo popularniju pojavu koja u rukama drži gitaru i nije Tom Petty, Slash, Mark Knopfler ili Joe Satriani. Ili Vladimir Kočiš - Zec koji je također rocker. Niste znali?

Mogao bih secirati ovaj album od A do Ž ili pravilno engleski do X,Y i Z, ali teško da me išta uvjerilo u ovih nepunih 40 minuta materijala u dostojanstvenu originalnost koja je klimava i teško prohodna. U svakoj pjesmi postavljene su 'udice' i vabilice iskopane iz mnoštva perioda rocka, popa i mainstream blues-rocka/ hard-rocka kao najadekvatniji primjerci neinventivnosti. Svaka pjesma obavezno počinje iz promišljenog riffa koji, pak, neprestano miriše na nešto jako dobro poznato i probrano taman da zapečati sudbinu na (i za) ciljani auditorij, o lirici se baš i nema što osobito zboriti osim da je srednjestrujaški posložena poput kombinacije Fleetwood Mac, Dire Straits i Phil Collinsa (čitaj specifično zabavna), ha-ha-ha, još tu samo fale Eagles umotvorine o potištenim frajerima i bajkerske sage Meat Loafa da bi slika bila potpuna, zatim, svaka pjesma nosi i određeni adrenalin gitarskih solaža i improvizacija, te silovanu hitoidnost pošto-poto jer se Warner Bros. postarao da nakon milijunskih uspjeha prethodnih albuma dio poslova preda samom dvojcu koji je osnovao etiketu Easy Eye Sound kako bi dojam 'garažnog' ili 'indie' bio zaokružen u očima fanova.



Međutim, sve to je jedna velika laž transparentnosti i moći biznisa, a naklapanja o tome mnoga su, no The Black Keys su ponovno objavili mršavi album čija je još jedina snaga uvodna pjesma "Shine a little thing" koja još koliko-toliko ima neke primjerene sekvence riffa, ali niti to nije sigurno budući da se osjeća melodija "Helter skelter" Beatlesa, a vokal Auerbacha je previše patetičan i cmizdravo ucviljeno neuvjerljiv kao i na čitavom materijalu. Od druge "Eagle birds" (drugi singl po redu) pa nadalje, skoro do konca albuma se itekako osjećaju primjese Chris Rea-e, konkretno pjesme "Auberge", zatim prvi singl "Lo/Hi" je izvađen iz prapočetaka hard-rocka Bad Company i The Free, a i Norman Greenbauma "Spirit in the sky" (vrlo slična je i pretposljednja "Under the gun"), lagana "Walk across the river" ponovno percipira The Beatles, uvodni nešto prljaviji solo "Every little thing" najavljuje neku možebitnu promjenu, ali ništa od toga, tek solo u drugom dijelu kompozicije asocijativno zamiriše na Hendrixov znameniti "All along the watchtower" u izabranoj varijanti za koju se ne može reći da je 'krađa', ali jeste melodično i po akordima gledano. Da je Jimi živ, odmah bi skočio 'ukrali ste moj solo napravljen na LSD-u i mojim pedalama, samo ste šonje kao i dobar dio gitarista jer se ne znate unijeti u njih čitavim bićem'. "Get yourself together" je još jedan Chris Rea zicer (a niti Dire Straits nisu daleko), a da bi katastrofa kreativne nemoći bila potpuna "Sit around and miss you" dođe kao nadopuna Sheryl Crow hitu "All I wanna do". Još najveća tragedija je treći singl "Go" koji pokušava oživjeti "Lonely boy", no vokalna arija 'ooooo-ooooo-ooooo' je čisti maznuti prepjev The Police "Reggatta de blance", jednog znamenitog arijskog komada koji ostaje u pamćenju jer je, između ostalog i od Stinga bio tek samo djelomice uzet od Funkadelic hita "(Not just) knee deep". Isti, skoro slični sample iskoristili su i zaboravljeni hip-hop velikani De La Soul u hitu "Me, myself and I", 1988. A sad dalje da ne nabrajam što The Black Keys ovdje nisu nakrali, posudili, uzeli i drsko prisvojili, lista bi bila podugačka u svakoj pjesmi.
[  ]

Za indie-rock publiku tu je "Breaking down" isprepletena funk basovima, The Jesus And Mary Chain i Arcade Fire konotacijama, te završna "Fire with me" opet fiksirana za "Lonely boy" pop. I šta da se na koncu sažme? Ma kakva alternativa i 'indie'. Ovakve pjesme rade i radili su Novi Fosili, Vladimir Kočiš - Zec, Boris Novković, a i Vanna (odličan album "Sjaj", 2010) i Leteći Odred i Plavi Orkestar, pa ih nitko nikad nije smatrao alternativcima, čak niti rockerima već zabavnjacima. To što Auerbach umije svirati bluesersko-rockersku gitaru nije nikakvo posebno umijeće, zna tako svirati i Stipe iz Olovnog Plesa i još milijun njih. Samo njih se ne sluša i nisu eksponirani. Američka industrija rock biznisa radi svoje i nameće neka nova pravila na stare glazbene podrtine pokušavajući ih medijski utrpati nostalgičarima i sve većoj hordi nove publike koja je zaražena mišlju da 'nova' glazba ništ ne valja. E, pa u tome su svi oni u krivu jer ne razumiju i ne žele prihvatiti što se to novoga radi već jako dugo nakon punka, 40 godina, a nakon grungea 25. A to nije malo.

Da album nešto valja, pričaju laici. Ne, uvjeren sam, ovo je čisti komercijalni produkt kompromisa u kakvom su bili Clapton, Chris Rea i Dire Straits nakon velike popularnosti. Samo raditi čiste AOR mainstream pjesme. A to nije umjetnost, to je prisilni rad i nije zabava stvaranja. Rajko Dujmić, Vladimir Kočiš - Zec i Boris Novković na američki način. Nije Huljić, on baš s rockom i nije na čisto nikad bio...

Naslovi: 1.Shine a little light, 2.Eagle birds, 3.Lo/Hi, 4.Walk across the water, 5.Tell me lies, 6.Every little thing, 7.Get yourself together, 8.Sit around and miss you, 9.Go, 10.Breaking down, 11.Under the gun, 12.Fire walk with me

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 29/06/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*