Sjećate li se onog čudnovato inovantnog post-avangardnog 'svašta' albuma "Kira" iz 2016.? Velika većina se ne sjeća i nije ga niti zamijetila jer nije bio u nikakvom striktno žanrovskom 'indie', 'electro', 'rock', 'metal' ili 'punk' milijeu. Bio je smjesa svega i svačega od industriala, noisea, elektronike, post-punka, popa, trip-hopa sve do ambijentalne, eksperimentalne i new classical glazbe. A kako ga je masterirao Višeslav Laboš, sljedeći "So Beast Mixtape" je naredne 2017. (objavio zagrebački Music for Nobody) također propušten kroz njegov labos s 13 zapisa uživo snimljenih po različitim lokacijama - Mostar, Rijeka, Bologna, pa i nastupa po BumBamStudiju. A "Fit Unformal" (2019) s također Laboševim potpisom mi je, nekako, neznam niti sam kako, promaknuo ispod radara. Na njemu je gostovao i Damir Prica Kafka. Valjda sam bio ćorav, a poslan mi je. Tja, bio sam pretrpan albumima još u fino vrijeme zdravog života bez korona virusa i ovog mahnitog pandemijskog života u striktnoj izolaciji... Na dan 13.IV 2020. u Hrvatskoj je bilo 1600 zaraženih i 23 umrlih, a cirka mjesec dana prije toga nije bilo nikoga i nije bilo Covida-19. Italija je istog dana već brojila 160 tisuća zaraženih i 20 tisuća mrtvih, mjesec dana ranije brojke su govorile 14955/ 1266. S Katarinom Poklepović, vokalisticom i glazbenicom ovog duet benda stacioniranog u Molinelli pored Bologne, elem najzaraženije pokrajine u Italiji sam se dobro 'naćatao' putem FB-a od konca veljače sve do potresa u Zagrebu, a i još nekoliko dana kasnije što je sve objavljeno kao interview, a evo sad i mojih subjektivnih, nikako objektivnih stajališta o njenom, odnosno njihovom novom, petom po redu diskografskom izdanju koje nema nikakve pandemijske karakteristike. Jer, unatoč svemu, život se nastavlja, nije se zaustavio ako je čitava planeta zaražena. Glazba, kultura i umjetnost idu dalje. Ovo je najbolje vrijeme za takve stvari koje se praktički mogu raditi od kuće, a Kata i njen tamnoputi suprug Michele Quadri su najbolji primjer rada glazbe na takav način lišen tumaranja po tonskim probama s višeljudnim bendom u kome se svi mogu zaraziti poput slučaja američkih legendarnih thrash-metal velikana Testament... EP ima 5 pjesama u trajanju od 24 i pol minute, te je stilski sasvim drugačiji od debija "Kira". Uvodna "Cold mind" odmah će zgrabiti veliki dio indie fanova zahvaljujući vrsnoj kombinaciji staccato/ noise gitara, trapa, elektronskoj ritmici s ponešto zaboravljenog glitcha (a i živim udaraljkama), te acid atmosferi s prgavim punk revoltom kakvog je u nekoliko navrata ispoljio Johnny Lydon igrajući se acid-technom u onoj fazi kad je Public Image Ltd. koncem 80-ih uplovio u (polu)electro period nastavivši ga i kroz reinkarnaciju 21. stoljeća. Bio sam prisutan na onom sjajnom koncertu 12.VI 2013. u zagrebačkoj Tvornici kada se punk spojio s pop i techno/trance fuzijom. To je otprlike to. "Wash" počinje hrapavo-promuklim vokalom Michelea uranjajući u lagani trip-hop neobičnih world-music gabarita s dramatično postavljenom atmosferom koja u drugoj etapi neizmjerno asocira na kombinaciju EBM/ trance estetike u kratkom izdanku od samo 3.44 sjajne minute u kojoj je tematska osnovica ljudsko licemjerje. "Reptilized - Paralized" kroz eksperimentalan spoj reggaea, r'n'b-ija, hip-hopa, duba, world-musica (puno staccato gitara i distorziranih solaža), vraški postavljene dramaturgije i noisea odlazi u neočekivano Jimi Hendrix bombardiranje. Sjetite se, stari Jimi je američku himnu povodom ondašnjeg rata u Vijetnamu završio upravo bombardiranjem, krikovima i zapomaganjem nedužnog vijetnamskog naroda prskajući lijepilo na gitaru koju je zapalio i razbio pokazavši srednji prst glavnim uzročnicima ondašnje katastrofe koja se, usput, biti ću blag, apsolutno nije ticala Europe, niti Afrike, niti Bliskog istoka (Watergate afera je uslijedila nakon Hendrixove smrti), a tada nitko uopće nije obraćao pažnju na islamistički poredak da će se Iran, tada najnaprednija muslimanska država na svijetu sa pravim zapadnjačkim šlihom stubokom preobratiti u fundamentalističko zatucanu državu (Mohammed Reza Pahlavi je svrgnut zbog zapadnjačkih načela modernog života, ubijen je 11.II 1979.). U vrlo sličnom kontekstu je i fabula prelamajući osunčani avanturizam u eri post-kapitalizma kroz metaforičke opservacije s izrazito nadahnutim sličicama slučajnosti 'kolektivnog bola'.



Po meni, još bolji eksperimetalisti su u narednoj, naslovnoj "Superblack (gitchbitch remix)" o kojoj samo mogu naredati pristojnu količinu epiteta: nevjerojatno psihodeličnih skoro 8 minuta iskonske post/trip-hop fabule s electro-acoustic generiranjem. Završni dio je čista fantazija, a čitava pjesma od početka do kraja nakrcana je detaljima za dugosežne analize. Predložena "Radical", za koju je još ranije snimljen video spot je ustvari najtananiji dio ovog EP-ija premda ima nekoliko vitalno kreativnih osovina u asimetriji ritma i neobičnom algoritmu kojim definira reakcije sivih moždanih stanica. Čak završna dionica zazvuči poput "Ghosts" Japan kad je bubnjar Steve Jansen odvalio onu čuvenu solažu na ksilofonu, a bilo je nekih pametnjakovića koji su ga tad, 1982. recenzirali tvrdeći da je sve to obično šminkersko smeće koje čim prije treba satrti s lica zemlje. Svašta. A pjesma je čak proglašena najboljim pop singlom 80-ih. Danas bi mnogi dali štošta da se na takav način rock i pop scena neprekidno revitaliziraju novim smjernicama što se evidentno i nameće samo po sebi kako se 'ono pravo' nalazi unutar ovih nepunih 25 vrlo modernih minuta. S mnogim razlozima se može reći da je total avangardno u pop estetici i pristupu koji može bez pretjerivanja kulminirati najširem auditoriju: oslobođen je ružnih karakteristika starih ishlapjelih formata, obrazaca i kalupa recikliranih i revaloriziranih na bezbroj načina i metoda kroz stotine, pa i tisuće komercijalno uspješnih radova što su njihovim autorima osigurali milijunske bankovne račune, ogromne tantijeme i dakako, jako dobar život, ali ovo nije priča o uspješnom bendu kojeg recenzira uspješan kritičar. So Beast imaju sjajne predispozicije da se sa ovim "Superblack" EP-ijem uključe u ozbiljan koštac s naprednim, inovantnim i visoko kreativnim imenima današnjice. Moderni su 100%, nešto najmodernije i najnaprednije su u kurentnoj pop glazbi, a slobodno se može dodati i taj spomenuti post-avangardni prefiks onoj 'pop' sceni što je prije 30-40-50 godina kotirala relativno na sasvim drugačijem zvuku od primjerice čuvenih zvučnih zidova Phil Spectora, psihodeličnih čarobiranja The Beach Boysa na albumima "Pet Sounds" i "Smiley Smile" preko nekih bitno formativnih, ali i zapostavljenih imena tijekom 70-ih i 80-ih poput Mark Stewarta & The Maffia, pa i povratničkih The Pop Group albuma, nekih specifičnih The Orb izdanja (uglavnom iz 90-ih) i još mnoštva autora čiji ciljevi nisu bili samo komercijalnih, već i umjetničkih afiniteta. Iza naoko kaotične ekspresije koja takav dojam ostavlja na prvo slušanje, "Superblack" mami repetativnim atributima: svako novo preslušavanje otkriva sve više i više sitnih čestica u vrsno urađenim aranžmanima za koje niti epitet progressive nije za odbaciti jer So Beast nisu minimalisti s opskurnim instrumentalističkim i kompozitorskim, ne daj Bože, laptop, sampling, loop i 'copy/paste' nadahnućem. Ovo je živa analogna glazba što zvuči digitalno. Taman za adekvatan glazbeni inovativni avanturizam početka treće decenije 21. stoljeća koja zahvaljujući Covidu-19 nimalo nije krenula dobro. Ali na svu sreću s ovim remek-djelcem jeste u diskofilskom smjeru.

Naslovi: 1.Cold mind, 2.Wash, 3.Reptilized - paralized, 4.Superblack (Gitchbitch remix), 5.Radical (live)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 13/04/2020