U posve lošem vremenu za cjelokupno čovječanstvo, norveški black metalci iz Bergena su smogli snage da upriliče petnaesti studijski album u gotovo 30 godina karijere. A toliko su otprilike imali i letećih članova koji su prošli kroz različite postave da bi bez problema mogli oformiti još barem 5-6 bendova što se adekvatno odražava i na njihovu odličnu formu i kompozitorsku vještinu s kojom nevjerojatnom lakoćom mijenjaju stilove. Osnovica benda od samog početka, još tamo daleke 1991. ostali su basist i glavni vokal Grutle Kjellson i gitarist, te klavijaturist Ivar Bjørnson kojima nikad nije predstavljao niti najmanji problem otpustiti nekog muzičara ukoliko su osjetili i najmanje znakove opstrukcija, pa su tako neposredno pred sam početak rada na ovome albumu sprašili nogu u stražnjicu Cato Bekkevoldu, dugogodišnjem bubnjaru i doveli Iver Sandøya, a razlog je bio u tome što Cato nije bio u mogućnosti uz baratanje palicama odrađivati i prateće vokale. Sadašnja cjelokupna postava Enslaveda je i na mikrofonima vješta, a to se tražilo neprestano s obzirom na konstituciju pjesama. U suštini, od albuma do albuma uvijek se uspjevalo sačuvati na prepoznatljivosti i stalno dodavati nove medikamente koje neki članovi nisu mogli pratiti. Njihov široko transparentni stil u kome osim bazičnog black metala vješto korespondiraju duh progressive rocka, psihodelije, akustike i teatralnog folk-pagan-viking pristupa činio bi se nakon toliko albuma istrošenom formacijom za staviti negdje u zapećak da priziva nostalgiju prog-metala, ali ne i u njihovom slučaju. Sa zlim arijama uvodne "Fires in the dark", zastrašujućih guturala, akustičnog folk-legata, psihodeličnih Pink Floyd dionica, razarajućih gitara i vrsno odrađenih udaraljkaških dionica, pjesma poprima gothic ugođaj pune dinamike kojoj niti letargičniji djelovi nikako ne štete. Uostalom, nisu King Crimson uzalud jedan od njihovih glavnih uzora u pogledu kompozitorske strategije. Već ta prva skladba otvara prostor za koncepcijsku fabulu: 'utgard' na norveškom znači 'izvan dvorišta', a svijet kojeg album dočarava jest metafizičko igranje s nordijskom mitologijom, Yggdrasilom i Jotunom, odnosno paralelnim svijetom ezoterije i domom kozmičkih sila, zemljom divova u kojoj čak niti bogovi Asgarda nemaju kontrolu. Shodno tome, protežira se lirika na norveškom i engleskom jeziku kovitlajući energiju bijesa sa snenim osjećajima od ledene hladnoće do topline duše i srca povezanih podsvjesnim manipulacijama. Moglo bi se to promatrati i kroz prizmu kolektivne nesvijesnosti, kaosa, a istovremeno i očaravajućeg božanskog ludila neprestano ga ljuljajući u slojevima dubokih nijansa tame i svijetla.



Nakon svih ovih godina Enslaved su u toj komunikaciji izuzetno oštrog i eteričnog 'up & down' tempa nastavili pomicati granice izvan uobičajenih klišeja: pjesma "Jettegryta" sadrži grozomoran zvuk Hammond orgulja putopisno šetajući grbavim terenom i neurozama, tromiji molski poligon "Sequence" s akustičnim djelovima prema četvrtoj pjesmi "Homebound" hekla progressive Yes-Floyd-Crimson simfoniju, a onda nakon naslovne "Utgard" pune pentatonike iznenada, savim neočekivano iskoči electro krautrock/ industrial "Urjotun" kakav bi se najmanje mogao očekivati kod ovakvog ekstremnog benda. S podosta elemenata Devin Townsenda, ponešto i Katatonie album se privodi koncu s raznim disonantnim strukturama pojašnjavajući da Utgard nije nikakva misterija, folklor ili zabluda, već mračna tamnica sakrivena u najudaljenijim kutevima ljudskog uma koja sugerira da mnogo toga u životu nema nikakvog smisla, dok ga ona svakodnevna percepcija uporno odbija na račun vizualnog i materijalnog. Lelujavo snen i dovoljno brutalan album za transcedentalnu meditaciju i headbanging. Čudesan za slušanje. I rocka i ambijenata, psihodelije, te naravno black metala.

Naslovi: 1.Fires in the dark, 2.Jettegryta, 3.Sequence, 4.Homebound, 5.Utgard, 6.Urjotun, 7.Flight of thought and memory, 8.Storm of Utgarđr, 9.Distant seasons

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/01/2021