home > mjuzik > Fighting Words

kontakt | search |

ELLEN FOLEY: Fighting Words (Urban Noise, 2021)

Baba svira rock. I to ona o kojoj pjeva The Clash "Should I stay or should I go".
[  ]

Bome je i do toga došlo. Kao klinci smo imali bendove, baš u vrijeme punka i novog vala početkom 80-ih drndali kojekakve pubertetske zajebancije, pa smo tako imali i jednu s tekstom 'baba svira rock, deda svira punk, a sin studira klasiku' sprdavajući se s malograđanštinom, seljoberima i činjenicom da nam starci nimalo nisu bili zainteresirani za rock and roll, a kamoli punk, te da nitko zdravog mozga uz ponešto maligana, a k tome mlad odbaci rock i prihvati se klasične glazbe. Međutim danas je to čista činjenica i istina kojoj treba samo dodati 'unuk sluša cajke' s futurističkom nadogradnjom 'praunuk je gluh'.
[ Ellen Foley i Mick Jones ]

Ellen Foley i Mick Jones   © 1980

Ellen Foley je baš upravo baba koja je još uvijek u rocku. Nekoć vrlo lijepa i zanosna plavuša s kratkom karijerom od svega 3 studijska albuma i jednim velikim hitom "We belong to the night" 1979. trebala je biti američki odgovor na Bonnie Tyler, Kate Bush, Lenu Lovich i Toyah, te neprikosnovene američke zvijezde Suzi Quatro i Debbie Harry. Predviđali su joj veliku karijeru jer je imala visok vibrirajući glas i primamljiv stas, no kako je bila djevojka Mick Jonesa iz The Clash koji joj je u vrijeme kada su se svađali i prekidali posvetio ultra-mega hit "Should I stay, or should I go", žuta štampa je rekla svoje i Ellen je nestala s rock scene nakon trećeg, tržišno neuspješnog albuma "Another Breath" 1983., te se zaputila u glumačke vode. Još ranije je imala prvu rolu u mjuziklu "Hair" (1979) gdje glumi crnu hippy curu (u teatralnoj izvedbi Sheilu), a glumila je u nekoliko čuvenih filmova poput "Tootsie" (1982. s Dustin Hoffmanom), "Kralj komedije" (1982. s Robert De Nirom i Jerry Lewisom), "Fatalna privlačnost" (1987. s Michael Douglasom) i "Koktelu" (1988. s Tomom Cruiseom). Pojavljivala se i u TV serijama "Night Court", "Ghostwriter" i još nekima, no početkom 90-ih se potpuno povukla u bračni život s piscem Doug Bernsteinom odgajajući dva sina.
[ Ellen Foley i Mick Jones ]

Ellen Foley i Mick Jones   © 1981

Nenadano se vratila na scenu u proljeće 2013. objavivši "About Time", prvi album nakon 30 godina pauze, međutim, prošao je neprimjetno, ali je 2015. za film "Lies I Told My Little Sister" napravila singl "Heaven can wait" koji joj je vratio ponešto pozornosti. U kuloarima njenih popularnih vremena s konca 70-ih i početka 80-ih pričalo se da je bila priležnica mnogih muzičara od primjerice Meat Loafa kojemu je pjevala na hitu "Paradise by the Dashboard light" (1978), pa skoro čitavom bendu Blue Oyster Cult kojima je gostovala na albumu "Mirrors" (1979), Ian Hunteru, Mick Jaggeru, Todd Rundgrenu, Robertu Palmeru, Grahamu Parkeru, Pete Townshendu, Bowievom gitaristu Mick Ronsonu, a Mick Jones ju je upecao baš taman kada su The Clash snimali trostruki album "Sandinista" 1980. gdje gostuje u pjesmi "Hitsville UK". Znate li da su kompletni The Clash svirali na njenom drugom albumu "Spirit of St. Louis" (1981) i potpisali gotovo polovicu materijala? A ona im je još otpjevala onu rolu u pjesmi "Car jamming" na albumu "Combat rock" i tada je izgledalo da joj je svjetska slava neminovna sudbina…
[ Ellen Foley i Pete Townshend ]

Ellen Foley i Pete Townshend

[ Ellen Foley i Meat Loaf ]

Ellen Foley i Meat Loaf

Ta njena fatalna privlačnost je stvar prošlosti, no i danas sa 70 godina vrlo lijepo izgleda, a nije zaboravila niti pjevati prepoznatljivim vibrato načinom čisto solidne pjesme koje joj je na ovome drugome povratničkom albumu napisao dugogodišnji suradnik Paul Foglino (svira joj gitaru i bas). Osnovna tematika je borba i preokreti koji se dešavaju u životu; ona je kao klinka odrasla u St. Louisu, naučena je da bude škrta, odlazila je u crkvu, te pohađala katoličku školu. S 21 godinom je odlučila biti rockerica i preselila se u New York gdje se borila za svoje mjesto u konkurenciji Blondie, Pretenders, Joan Jett & The Blackhearts i Heart, bendovima koji su imali žene na isturenom mjestu (naravno i Patti Smith). Sve je radila kako bi se povezala s najboljim muzičarima tog vremena i nimalo ne žali jer joj je bilo zabavno među oštrom konkurencijom. Mnogo tih prispodoba i sjećanja utkano je na ovih nepunih 40-tak minuta počevši od uvodnog hard-rocka "Are you good enough" u tromijem tempu gdje se sjeća kako su je ispočetka degradirali smatrajući da je glupa plavuša jedino sposobna za seks. "Be nice" je u country-jazz/ soft-rock maniru s ponešto Steely Dan medikamenata sjećanje kako su joj solili pamet, a ona s 50 godina odmaka sada kaže da je važnije biti pametan pa makar uviđaš da ti netko laže u lice, pokaži da mu vjeruješ. Brza rokačina "I'm just happy to be here" priča o svakodnevnom životu rockera koji se odvija od pozornice do prvog ljubavnika kojeg se potroši do narednog koncerta okončavajući u šali da svaki plamen završi u dimu, te da sve traje kao najbolji trenutak u životu pomalo asocirajući i na Debbie Harry. Naredna, klasična country balada "I call my pain by your name" je baš o dimu jer kad nema ljubavi, plamen odlazi s ugašenom vatrom u izmaglicu.



Obrada "I found a love" od Wilson Picketta taman dođe kao sentimentalni stiskavac za restorane i gaže u fahu Parnog Valjka s obaveznim upaljačima i izljevima strasti, honky-tonky rock "I'll be true" zove The Rolling Stones epohu kada je svatko mogao biti sa svakime jer još nije bilo AIDS-a, a teško su se u vezi zadržavali na dulje vrijeme i tako redom kroz funky-blues "Come on love" da je ljubav važna, a pri tome prolazi i kroz želudac (lagana akustična piano-gitara balada "Fill your cup"), a ponajbolji dio dolazi u simpatičnom rocku "This won't last forever" kada se konačno s ljubavnikom probudiš u krevetu sanjajući da će to potrajati mada si svjestan da neće dugo trajati. I šta onda preostaje? Samo da se pretvaraš, 'ovo neće trajati vječno, ne može se tako dalje, tražiti ćeš me, a ja ću otići'. Zadnja "Leave him Janie" je ponovno u stilu Stonesa s jasnom porukom da svakog ljubavnika treba ostaviti u trenutku kada se osjeti da tu nema ljubavi. Bonus je spomenuti singl "Heaven can wait", klavirski komad s orkestracijom kojeg potpisuje Jim Steinman, njen stari suradnik koji ju je u jedno vrlo kratko vrijeme angažirao kao jednu od 5 pjevačica u pop bendu Pandora's Box gdje je bila i Gina Taylor, ona darkerica u kultnom hitu "This corrosion" The Sisters Of Mercy.



Ovo nimalo nije loš album, danas stare, ali još uvijek vraški lijepe babe. Iskren je i prilično drzak, erotski otvoreno senzibilan, pa čak i pomalo eksplicitan. Šteta je što nije u 90-im pokušala zabrazditi u grunge i alternativni rock, vjerojatno bi bila dostojna partnerica L7, Hole i PJ Harvey (i još mnogima), a s ovoliko desetljeća pauze i ovim mekšim rock gabaritima koji ne zovu na divljanje nego na r'n'r slogan iz kojeg je odavno izbacila 'drugs', pokazuje da se i u 70-im godinama života još uvijek mogu rabiti i seks i rock.

Evo, kad unuci neće svirati rock, svira ga stara i lijepa baba. Još samo poneki deda svira punk s klincima koji bi radije otišli na cajke i techno party… Još me samo zanima reakcija Mick Jonesa…

Naslovi: 1.Are you good enough, 2.Be nice, 3.I'm just happy to be here, 4.I call my pain by your name, 5.I found a love, 6.I'll be true, 7.Come on love, 8.Fill your cup, 9.This won't last forever, 10.Leave him Janie, 11.Heaven can wait

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/08/2021

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Live in Paris 1973

CAN: Live in Paris 1973 (2024)

| 26/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Zgodovina harmonike, glasba iz romana

MATEJ KRAJNC: Zgodovina harmonike, glasba iz romana (2023)

| 25/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: The Mandrake Project

BRUCE DICKINSON: The Mandrake Project (2024)

| 24/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hormonic B.C.

MORGAN HALL: Hormonic B.C. (2024)

| 23/02/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Kapitan je bil buldog

MATEJ KRAJNC: Kapitan je bil buldog (2023)

| 22/02/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*