Peterac iz San Francisca je točno kroz deceniju rada prevalio ogroman tranzicijski proces od početnog vrištajućeg black metala križanog s neurotičnim post-rockom prebacivši se na blackgaze s očitim utjecajima Isis, Alcest i rodonačelnika Wolves In The Throne Room da bi ovaj peti album potpuno katalizirali kroz shoegaze i post-rock u kome se gotovo više niti ne naziru obrisi prva dva-tri albuma. Na prethodnom, četvrtom, relativno uspješnom albumu "Ordinary Corrupt Human Love" (2018, USA no.111, UK no.99) još se moglo naći tragova metalne ostavštine, ali ovdje se više ne može diskutirati o tome. Čak je i nekad kreštavi frontmen George Clarke otpustio glas u senzibilan 'clean', gotovo da nema više nikakvih krikova, a glazbeni stil ekipe je iz blackgaze obligacija koje su ih sustavno škropile s vrlo dobrim potencijama i općim prihvaćanjem potpuno skrenuo na kolosjek koji uvelike nalikuje na Slowdive, prvi MBV i Pale Saints, te Lush i Ride po čemu se niti s najboljeg vidikovca ne bi po ničemu naslutila njihova ranija karijera. To je uvelike razočarenje za one starije fanove kojima je bend bitno utjecao na percepciju modernog metala, pogotovo prva dva albuma "Road to Judah" (2011), a posebice "Sunbather" (2013, USA no.130) premda nisu bili ništa revolucionarno na sceni. Tada su svu onu kompresiranu metal buku razdvojili u kompaktne segmente s vrištajućim emocijama i ambivalentnim stavom prema blacku (a i metalu), da bi napuštanjem i zadnjeg blackgaze elementa prestali svirati ono što su ti fanovi ustvari redovito priželjkivali, no to je ustvari zabluda jer nikada se ustvari nisu niti kretali u tom smjeru već su samo bili reakcija na njega.



Njihova ranjivost, a i patetičnost koja se redovito provlačila, ovdje je došla do potpunog izražaja koja se može činiti i kao neiskrena, glumatajuća hipsterska furka s novitetima etabliranih izvođača različitih žanrova, ali neosporna je emotivna srž eterično-melankoličnih stihova sa suptilnim odjekom netom ugašenih psihičkih teškoća u katarzičnoj grandioznosti nedavne nesanice frontmena koji je mjesecima viđao 'jutarnji plavi sat'. Najupečatljiviji karakter ovog albuma jest odmak i napuštanje agresije s oštrim izbočinama na račun dinamičke minimalizacije ambijentalnih vrtloga sa čistim gitarskim legatima, melodijama i plesnim ritmovima od uvodne "Shellstar" koja zvuči poput Radiohead kada se u ranim jutarnjim satima nađu na cesti, singlova "In blur", "Great mass of color" i malčice jače nafilanog gitarskim distorzijama i psihodelijom "The gnashing", preko synth instrumentala "Neptune raining diamonds" uvodeći u prijatno prozračnu i snenu "Lament for wasps" sve do još jednog potencijalno zavodljivog komada "Villain" gdje se tek u petoj minuti začuje nekoliko starih kreštavih urlika, a oni još dođu samo u krešendu "Other language" i ubjedljivoj ljepotici, završnoj "Mombasa" od punih 8 minuta izašavši iz početnih akustičnih staccata Kerry McCoya s harmonijama syntha Shiv Mehra. Valja napomenuti da je u ovakvim mekanim post-rock konstrukcijama bas Chris Johnsona dobio svu potrebnu melodičnost, a najmanje se ovdje naradio Daniel Tracy na bubnjevima izvojevavši tek samo galope s blastbeatovima na finišu zadnjespomenute pjesme gdje završne dvije i pol minute vraća u sjećanje staru blackgaze tutnjavu.

Album je bez ikakve sumnje još jedan tranzicijski potez ka mekanijem izrazu, sasvim predvidljiv za nježna tumaranja koja valja očekivati za cirka dvije-tri sezone. Kad Deafheaven ne bi imali ovako impozantan katalog ranijih ostvarenja, "Infinite Granite" bi došao kao impresivan post-rock debi album sa zanimljivim stilskim ubodima koji otprve mogu oduševiti široki auditorij nekoliko kategorija indie-rocka, noise-popa do shoegazea i dream-popa ukazujući da je black faza samo bila odskočna daska, u ovom trenutku tek jedva jedvice zamjetna, a vjerojatno s vremenom namjenjena potpunom zaboravu.

Naslovi: 1.Shellstar, 2.In blur, 3.Great mass of color, 4.Neptune raining diamonds, 5.Lament for wasps, 6.Villain, 7.The gnashing, 8.Other language, 9.Mombasa

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/09/2021