Zbog pretrpanosti gomilom materijala, nisam stigao recenzijom popratiti prethodni, ponajbolji album "Low Teens" (2016, USA no.23) ovih moćnih njujorških (točnije iz Buffala) transžanrovskih metal-punkera koji se po prvi puta pronašao i na officijelnoj listi najprodavanijih u Britaniji (UK no.89). Svakako, nisam ga smetnuo s uma, no uslijed gomile kvalitetnih radova, redovito ih ne uspijem ugurati u vlastiti godišnji top-40, međutim, ovaj deveti u karijeri sasvim sigurno pripada u tu konkurenciju. Pet godina su sakupljali novu energiju u agresivnom izdanju, do sada najnemilosrdnijem i to čak u duljini od 51 minute sa 16 pjesama različitih stilova i formata. Mješavina je to kaotičnog hardcorea, punka, metalcorea, stonera, a bome i žestokog r'n'r-a, te je bezuslovno seksi nabijen općim kolapsom i uništenjem, kao što frontmen Keith Buckley intrigantno navodi u temama "sexsexsex" i slasnom thrashu "Distress rehersal" uzvikujući 'vježbajte devastiranje'. Njihove kompaktno odvojene gitare Jordan Buckleya i Andy Williamsa vraški vode spetljane koridore po gotovo jazzy referencama urnebesnih amplituda mnogo jačih od uobičajenih etida za brzopotezne sprintove, a ritam sekcija (Steve Micchiche - bas i Clayton Holyoak - bubnjevi) udara nemilice miješajući izniman spektar novih ukusa, slobodno se stiče utisak da im je zvuk i stil najmoderniji do sada ponajviše uspijevajući kada skrenu s prepoznatljivih kolosjeka. Nikako stoga ne treba staviti postrance njihove klasične bjesove ispoljene u nekoliko uvodnih pjesama "Dark distance", "Sly", "Planet shit" kakve nisu isporučili skoro još od "Ex Lives" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14614 iz 2012. i potencijalnom hitu "Post-boredom" otpjevane vrlo bolno s burnim udarima suprotstavljajući im zapanjujuće "White void", spokojniju Radioheadovsku "Thing with feathers" s Andyjem Hullom iz Manchester Orchestra ili završnu "We go together" u morbidnoj klaustrofobiji s iznimno pokretnom baladom "All this and war", te mosh pitovske pozive "Hostile architecture" i "The whip" koji jednostavno bičuju stoku u krdu razmetajući se koherentnom i spontano promišljenom zabavom.



Svako malo izbacivajući bombu, skoro svakih desetak-petnaestak sekundi, ova eksplozija se pretvara u kanonadu ukusnog štiha za kombinaciju groovea, melodija, paklene vatre, a i blues-funka s podugačkim tekstovima punih katarze u pouzdanoj hrabrosti i odlučnosti. Stalni pratitelji njihovog rada dobro znaju da ustvari ovo nisu nikakve posebne novine otkako su ustalili vlastiti stil, a k tome, mnogi izvođači su ga prihvatili, iskoristili i otišli, te nestali ili se pretvorili u daleko mekše prepravke koji tek tu i tamo još ponekad imaju s ovakvim kaotičnim hardcoreom. A oni koji pak od njih traže još bolje i nisu zadovoljni s ovim albumom neka tumaraju i zuje po sceni. Teško da će u ovom fahu pronaći na ovako visokom nivou bend s toliko impresivne sviračke, agresivne i kondicijske sprege.

Naslovi: 1.Dark distance, 2.Sly, 3.Planet shit, 4.Post-boredom, 5.A colossal wreck, 6.Desperate pleasures, 7.All this and war (feat. '68), 8.Thing with feathers, 9.Hostile architecture, 10.AWOL, 11.The whip, 12.White void, 13.Distress rehersal, 14.sexsexsex, 15.People verses, 16.We go together

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/10/2021