Zadnja dva originalna osnivača ovog nekoć poprilično razvikanog benda bili su gitaristi Scottie Henry i Chris John Day. Prvi ih je napustio još 2011., a drugi 2015. u fazi karijere kada im je najbolje išlo i bili su, uslovno rečeno, na vrhuncu slave. S kurentnog aspekta, još ih uvijek prati veliki renome, no pogledaju li se sve mršaviji rezultati prodaje zadnja dva albuma "Polar Similar" (2016. USA no. 75) i još ponajboljeg im, barem u ovoj friškijoj fazi "All Hail" (2019) koji se nije pojavio na USA top-200, situacija jasno govori o drastičnom padu zanimanja auditorija jer jednostavno niti The Doors ili Queen s nekim novim postavama ne interesiraju široku publiku u onoj mjeri kao s originalnim selekcijama. Stoga je ovdje u igri samo održavanje imena prije svega mada bi se ovaj bend trebao zvati, možda i drukčije, ali tada ne bi imao tu karizmu bogate prošlosti. Ali, kako god, album je ovdje i na svu sreću ne odstupa mnogo od zacrtanih shema stilskog izraza sa čak 53 minute materijala, možda pretjeranih 13 pjesama u namjerno jakim skokovima frekvencija debelih slojeva distorzija koji odmah tuku s dvije uvodne "1994" i "Call for the blood" digitalno izvitoperenih gitarskih riffova, abrazivnim izletima i gotovo neprepoznatljivim fuzijama. Za širu publiku izabrani su singlovi "Spearmint revolt" i "Sleep explosion" sa zavodljivim refrenima što teže ka nezaboravnim, onima što se urežu u pamćenje, a onda dolazi otkrivanje kojekakvog adrenalina punog mišunga poput bijesnog punka "Any%", pa odi alternativnom rocku i grungeu 90-ih u temama "Parallella" i "Penny Margs" ili epohi sludgea očitavajući je u "Memorial hoard" i završnoj, najduljoj "Heartache" od čak 8 minuta, u nekim kapacitetima i pretjerano dugačkom, uzmimo koncertnoj.



Jest, ovo je preopsežan album, na momente i kaotičan prilagođavajući metalcore što širem stilskom kolažu izbjegavajući pretenciozan elektronski hir što se koprca u žanru već desetak godina. Pronaći će se ovdje malo i atmosferičnih komada ("ei-roi"), pa i laganica, te sporijih tempova povezivajući teške trenutke s uvrnutim izgaranjem oko smaka svijeta u strastvenim vokalnim napadima frontmena Coryja Brandana, evo, ni krivog, ni dužnog da preuzme čast najstarijeg člana po stažu koji je jedno vrijeme svirao i bas gitaru. Usput, ostala četvorka su osim bubnjara Matt Marqueza (došao 2010., otišao 2013., pa se ponovno vratio) novaci stupili u bend prije i za vrijeme pandemije. Nije da ne treba očekivati vrsnu salvu agresije i sasvim prihvatljivog modernog metalcorea, ali jest stvar da ovakav album osim održavanja slavnog imena definitivno više nije onaj bend od prije desetak godina.

Naslovi: 1.1994, 2.Call for the blood, 3.Spearmint revolt, 4.Memorial hoard, 5.Aria obscura, 6.Any%, 7.Parallella, 8.W W A V V E, 9.A killing world, 10.Penny Margs, 11.el-roi, 12.Sleep explosion, 13.Heartache

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/08/2022