Bio sam iznenađen kada sam u istraživanju trivije vidio da je ovaj album izišao za Epitaph. Label poznat po melo punku mi se ne bi nikad činio kao izvorište punka koji sa svojim raznim utjecajima probija barijere žanra i dolazi opasno blizu malo mekšeg noise rocka. I tako bih otprilike i sažeo ovaj album, kao da Bad Brainsi naprave noise rock album. Bend dolazi iz Philadephije i članovi su mu rasno miješani (mmmm, rasno miješanje), što navodim ne kao pokušaj dodvoravanja dominantnom kulturološkom etnocentrizmu, nego više kao razlog shvaćanja zašto je ova grupa toliko žanrovski fleksibilna. Album otvara 'Gold Chain Punk (whogonbeatmyass?)' ili bolje rečeno, album otvara zvuk pušenja trave na bong da bi se prešlo u prvu pjesmu, koja ima riff kao kakav britanski feelgood pop rock, ali sa distorziranim vokalima, naglim prekidima i vrištećim vokalima to poprima posve druge dimenzije. Odmah u prvoj stvari to je kaos. Različite sekvence se redaju jedna za drugom, vokalni stil varira od vrištanja do nekakvog kao repanja, sve popraćeno muzikom koja od punk rocka lako pređe u palm-mjutani metal riff. Negdje na polovici pjesme se nađe mjesta i za blast beat, jer zašto faking ne, jelda? Kad idemo idemo do kraja. Totalno nije bitno. Žanrovske granice i elitistički ekskluzivizam? Pfffff vi nekultivirane isključive svinje.



'Coming Correct Is Cheaper' samo nastavlja ovaj bućkuriš različitih glazbenih usmjerenja koja u pozitivno prenesenom smislu zvuče kao Bad Brainsi na ADHDu ali u malo bržem ritmu, i sa stripped-down hardcore punk riffovima, opet uz učestale izmjene i masu, ali masu vrištanja i deranja. 'Thumbsucker' isprva zvuči kao odgovor na pitanje što da su Melvinsi pjesmu 'Bar X the rocking M' zamislili kao punk rock poskočicu sa ubačenim skidanjem kape 80's hardcore punku na sredini pjesme. 'Fucked Up If True' je kaotična noise rock stvar i najeksplozivnija dosad, a dolazi u paketu sa uvrnutim blastbeat dijelom i deathgrowlovima na kraju. 'Jump!! (Or Get Jumped!!!)((by the future))' je više straight forward punk rock stvar sa zabavnim minimalističkim punk grooveovima.

'Driponomics' je čisto hip-hop stvar. Uvrnuta, ali potpuno drukčija od svega što joj je prethodilo i potvrda žanrovskoj fluidnosti ovog vrlo zanimljivog benda. '(Five Years And) My Family' počinje kao kakva generična stvar iz 'Carpe Diem' stil reklama za telekom i slične stvari. Brže, jače, povezanije, i ako koristite naš proizvod bit ćete bolja osoba i slična sranja. No ni ona ne stoji na mjestu već se razvija prvo u uvrnuti groove, a onda u hardcore punk ispade. 'The Thangs I Carry' je najbliže nekom melo-punku, no vrišteći vokali poništavaju mogućnost da pjesma bude radio-friendly singl i privuče široke konzumerističke zombi mase. 'We Wants Revenge' nastavlja ovaj sonični kolaž u duhu albuma, 'John J' je kaotična noise rock pjesma, dok 'GODBLESSYALLREALGOOD' ide više u pravcu hardcore punka, ali sa uplivom repanja. Zadnja 'Spiritual Level Of Gang Shit' počinje kao čisto hip hop stvar, no zatvara ju efektan punk rock riff pojačan puhačkom sekcijom kakva se čula na drugoj pjesmi.

Šta reći na kraju? Ako imate makar zrnce glazbenog avanturizma i niste pankerski dogmatik, ovaj album svakako trebate čuti, ako volite noise rock ili kaos jedne Melt Banane, ovaj album svakako trebate čuti. Meni je ovo najbolji punk album koji sam čuo još od zadnjeg Help!-a, a od toga je prošlo sigurno više od godinu dana. Inovativno, kreativno, manično, nabrijano, dobro. Dijaspora nema nikavke Problems.

ocjena albuma [1-10]: 10

marko šiljeg // 08/04/2022