Uvodna pjesma "Together" podsjetila me na laganice Incubus s daškom akustike Alice In Chains. Ležerno tkanje, mumljajući vokal, synth harma, malo stiska distorzije i psihodeličan ambijent, pa sam očekivao dosljedan, jači i žešći nastavak. Svatko bi uz ovakvu pjesmu. Naredna "Minor groove" počinje bas linijom nalik na "Waiting room" Fugazi, ali već nakon 10 sekundi se otkriva pravo lice ovog EP-ija. Funk, te uvjetno rečeno rock, no nije nužno da ovo i jest krajni doseg ovog zagrebačkog benda. Stilski mršav song s iritantnim repanjem o prodaju duše crnom vragu za slavu jer 'čovječe, ostali lokalni bendovi zvuče tako usrano da za njih ne bi platio kartu' ne nosi nikakvu adekvatnu poantu izuzev ego tripa 'mi smo najbolji, otvaramo potpuno novu razinu'. Eh, nema tu originalnosti, a za proboj na domaću scenu smetnja je i engleski. "Sneaky mofo" slijedi taj funk šlih s repanjem, tempo je spor za umjerenu đuskicu na lirsko prenemaganje, ha, ništ' daleko od uobičajenog ribanja i ribarskog prigovaranja 'sneaky motherfucker' made L.A. late '80's.



Zadnja "Get me home" malčice diže intrigantniju psihodeličnu letargiju funka sa senzibilnijim i poetičnijim ugođajem, ajde, ko neki razmekšani Faith No More nakon što je Jim Martin postao 'king for a day, fool for a lifetime'. Kao prvo izdanje benda, ovih nepunih 15 minuta prolazi kroz prste i iglenu ušicu. Još ga ne bi otpisao. Dajem mu šansu do kompletnog albuma na kojeg bi uvrstio samo prvu i zadnju pjesmu ovog EP-ija, izbacio arogantno repanje, RHCP preseravanje i poradio na kompletnoj stilizaciji, remontu i generalnom zaokretu.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 20/05/2022