U današnje vrijeme nositi u imenu pridjev 'ruski' nije baš najzahvalnije iako navodno ovi američki post-metal rockeri iz Chicaga nikad nisu s time imali problema, čak niti u slučaju hokeja na ledu po čemu su si i nadjenuli ime dok su alfa i omega Mike Sullivan (gitara, synth, elektronika) i bubnjar Dave Turncrantz heklali u rodnom im St. Louisu. Jedan od razloga za pisanje o ovome glanc novom albumu je čista znatiželja oli li se išta promijenilo u njihovom stilu. Jerbo baš i nisam ostajao impresioniran njihovim radovima, bili su mi vrlo dosadni i predvidljivi u svome instrumentalnom izričaju s obično jednom pjevanom pjesmom, najuobičajenije postavljenu na završnici albuma s nekim vokalnim gostovanjem. Kad imaš tako postavljen kalup od koncepta u glazbi koja se zasniva na laganim gitarističkim zatjeravanjima, minimalističkim repeticijama, postupnoj dinamici, pa tu i tamo nekim solažama, moguće i elektronskim ili synth fragmentima, te završnim krešendima, a k tome sve u teško tromim, sporim i lijenim tempovima, onda nas ništa ne može iznenaditi jer se sve unaprijed već zna kako će funkcionirati i izgledati. Poput svakodnevnog crno-bijelog TV dnevnika u koloru - politika, rat u Ukrajini, malo o covidu, a za kraj sport, vremenska prognoza i najbolji dio - šarene reklame. Rečemo da je ovaj 8. po redu rad malčice drugačiji od prethodnog "Blood Year" (2019., u Švicarskoj dosegnuo no.40 na hitparadi), a znatno različitiji od primjerice "Memorial" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17904 (2013) koji je bio smrtno dosadan, pa unatoč tome ostvario najbolji plasman u karijeri - USA no.136. Kažem smrtno dosadan jer su se pjesme od 4-5-6 minuta doimale dvostruko duljim, a sveukupnost od 36 minuta poput dva dugačka sata neverending natezanja.



Ovdje su stvari malo jače začinjenije na post-metal, malo je tome kumovala i suradnja s Kurt Ballouom, al ok, on im je ionako masterirao, producirao, a i tko zna što sve ne radio na prethodnih nekoliko albuma. Pričati da su razorni je benavo, nisu, isto kao i Isis ili Neurosis, sve je to ista troma shema izgrađena oko meteža i frustracija što se zbivao u Amerika zadnjih godina od Trumpa preko korone, sve do ruske invazije na Ukrajinu i prijetećom aurom uključenja Amera u čitavu konfuziju. Osjećaj kompozicija je prostranost i relativno rečeno, snaga u kombinaciji s toplim bojama unatoč tome što ovdje ima i doom elemenata u temama "Vlastimil" i "Betrayal" s prstohvatom blacka, a u moćnom uvodniku "Tupilak" i sludgea koji melje oštrim kandžama ili singlom "Conduit" pucketajući i relativno snažno galopirajući kroz metalni riff. Naravno, ima ovdje za standardnu bazu fanova nezaobilazne gradnje tišine i ambijenata u 8 minuta dugačkom naslovniku "Gnosis", te u petoj "Ó Braonáin" i posve laganom otpadniku na samoj melodičnoj završnici "Bloom".



Nedvojbeno jesu majstori žanra mada su mu se priključili u praktički zadnjem relevantnom pohodu na osvajanje koje je svakom novom godinom pokazivala rapidan pad interesa, ali bome i kreativnosti svakog novog benda koji skoro da i nezna, ne može i ne uspjeva sastaviti nešto novo uzbudljivo i intrigantno u tim post-rock/metal obracima. Ruski Krugovi su to uspjeli po osmi puta, ovaj čak i zero moćnije da baš na koncu i nije tako dosadno kao što bi se činilo u svoj svojoj predvidljivosti.

Naslovi: 1.Tupilak, 2.Conduit, 3.Gnosis, 4.Vlastimil, 5.Ó Braonáin, 6.Betrayal, 7.Bloom

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/08/2022